Kako su nastajale legende o česmama: Ko se jednom napije vode…

Poznato je da prvi vodovod u Sarajevu gradi još Isa beg Ishaković, njegov osnivač. Dakle, samim početkom gradnje Sarajeva pravi se vodovod.

Svaki vakif, sa podizanjem džamija i građevina, gradi i javne česme – od Skender-paše, Ajas-bega, Firdus-bega, do najznačajnijeg u to doba Gazi Husrev-bega, koji dovodi vodu sa vrela Crnila, što je gotovo 13 km vodovoda i podiže 40 česama. U doba osmanske uprave, u ovom gradu je bilo 68 vodovoda sa 156 javnih česmi. “Sve što živi potječe iz vode” – natpis je koji i danas stoji na šadrvanu uz Gazi Husrev-begovu džamiju.

Gradnju vodovodne mreže nastavljaju i Austro-Ugari, pa mi čak i danas koristimo neke vodovode iz tog perioda.

Prisustvo vode u javnom životu još od osnivanja Sarajeva, stvorilo je i mnoge narodne legende koje se i danas prepričavaju i poštuju jer voda je izvor života, a očigledno i nadahnuća.

Tako naprimjer, najpoznatija sarajevska česma u Sarajevu kod Gazi Husrev-begove džamije opjevana je i u sevdalinkama, ali krije i legendu koja se godinama prenosi među sarajevskom rajom. Legenda kaže da će se putnik koji se napije vode sa ove česme sigurno nekada vratiti u Sarajevo jer ovog grada svakom posjetiocu uvijek je malo.

Pri odlasku poželi da se vrati Sarajevu, pa čak i da nikad ne ode iz njega. Iz tog razloga lako je reći i kako je Sarajevo “najispričaniji” grad, a ipak mnoštvo riječi nije dovoljno da opiše jedinstveni sarajevski duh.

Safet Isović je kroz stihove svoje pjesme otpjevao ovu legendu:

“Mislio sam da ostanem
samo dan il’ dva
al’ mi prođe u Saraj’vu
mladost moja sva.
Ko se jednom napije
vode sa Baščarsije
nikad vise iz Saraj’va
taj otići ne umije”.

Za istu česmu postoji i legenda da onaj ko se napije sa desne strane oženit će se Bosankom ili će se udati za Bosanca. Lijeva strana je za one koji se žele ponovo vratiti.

Prema narodnom predanju, navodno je imam iz džamije ovim riječima utješio gosta iz Anadolije koji je zavolio Sarajevo, a morao se vratiti kući.

– Sve su to narodna predanja, a to su priče o nekim događajima, o zgradama, ljudima, vrelima…, i narodno predanje se prenosi sa koljena na koljeno. Kada je riječ konkretno o vrelima, kod nas u Bosni ima puno legendi. Vrela mogu biti svakakva, izuzetno kvalitetna voda za piće, a ima i mineralna vrela. Tako recimo kada se govori o vrelima za piće kod Busovače, postoji poznati izvor, Mihalj se zove. To je tako zdrava voda da ima predanje da je neki čovjek iz Busovače bio u Stambolu u hotelu, a uz jelo, konobar mu donio čašu vode, i on je pitao: “Kakva je ovo voda bljutava”, na šta je konobar odgovorio: “Da ti ne bi donio iz Mihalja iz Bosne”.

Dakle u Stambolu je bila poznata voda. Za neka vrela kažu da su dobra jer pomažu nerotkinjama, druga recimo da vraćaju vid, pa se na njima treba umivati. Na Ajvatovici recimo kažu da ko se napije vode, on se produhovljava, bude pametan. Iznad Bistrika je vrelo koje je poznato po tome da majka kada rodi treba da se napije i dijete okupa tom vodom i onda će biti zdravo, bit će junak.

Ima puno tih priča… Teško je reći šta je istina, a šta ne, zato što narod dodaje svašta u svojim pričama ili neko nešto sanja pa to pretoči kao da je vidio. Ta predanja se uzimaju sa rezervom, mada ima predanja koja su povezana sa događajima. Ali legende su uvijek postojale i neka ih. U Rimu se s leđa baca novčić u fontanu za sreću. Isto je bilo u Kiseljaku na izvoru gdje su našli mnogo novca pri iskopavanju, a koji su još naši preci bacali za sreću.

Kult vrela je i takav da svaki od svog novca napravi jedno i posveti nekome / nečemu – pojašnjava profesor Enver Imamović.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE