a3e7f846fc6e21af26d54ff2f635d2f6
AUTOR: H.D.
DATUM: stu 8, 2021 @ 7:50
KATEGORIJA: BiH / Vijesti
FIXGEHALT

Hamedina Ramić iz Bratunca, imala je 22 godine kada je 20. maja 1992. godine ubijena, a prije toga, istog dana i silovana u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu.

NER FIT

Njen otac, Hamed Ramić, godinama se bori za pravdu, da monstrume ovog stravičnog zločina smjesti tamo gdje im je mjesto – iza rešetaka.

Zna ko su njeni silovatelji, a bilo ih je šest, kao i ko su njene ubice! Zapravo, svi su mu nekada bili komšije. Pravdu sa svim dokazima traži više od dvije decenije, ali, nikada niko nije odgovarao za zločin počinjen nad njegovim djetetom.

Govorili su mu da nema dovoljno dokaza, a sada mu govore da je slučaj zastario… Nemoćan i star da se izbori sa novim udarcima, obratio se redakciji Faktora u nadi da će njegova priča stići do poštenih tužilaca i sudija, kako bi pravda napokon bila zadovoljena, pa da on i njegova bolesna supruga mirno zaspu, bez prolivenih suza.

Tekst se nastavlja nakon reklame

– Moja kćerka je studirala u Sarajevu. Bila je student treće godine na Filozofskom fakultetu. Učila je njemački i latinski. U maju 1992. krenula je kući u Bratunac na bajram. Silovale su je i ubile 20. maja naše tadašnje komšije – Najdan Mladenović, Zoran Mirosavljević, Miodrag Jošić, Novak Stjepanović, Mirko Todorović i Miloš Radić. Najdan i Zoran još uvijek žive u Bratuncu – započinje Hamed priču spuštenog pogleda, skrivajući suze.

Boli ga što su svi zločinci slobodni ljudi, a osim njegove kćerke, ubili su još 86 civila iz njegovog sela Hranča kod Bratunca, od kojih je 25 članova njegove bliske porodice.

– Prije nego će je ubiti, moja kćerka se sa bratom Amerom skrivala u jednoj kući. Deset dana nisu ništa jeli niti pili. Kada su ih otkrili, sina su mi odveli u red za streljanje, a na kćerki su se iživljavali. Streljane civile su bacili u potok, a potom, onako golu i silovanu moju kćerku su doveli do mjesta zločina. Kazali su: “Jesmo ti rekli da smo ih pobili”. Uspjela je samo uzdahnuti prije nego što su je pogodili u glavu. Pala je na brata, koji se u tom momentu pretvarao da je mrtav, a njena krv i mozak slijevali su se po njemu. Ne znam kako je to izdržao. On sada sa porodicom živi u Americi – govori Hamed.

Po završetku rata počela je potraga za posmrtnim ostacima kćerke Hamedine. Pronašli su je tek 2004. godine u masovnoj grobnici, zahvaljujući komšiji Radoju Živkoviću.

– Tražio je od mene da mu dam svoju njivu gdje bi sadio i tako prehranio porodicu, a da on meni otkrije gdje je masovna grobnica, uz napomenu da ne smijem reći da mi je on rekao, jer će ga ubiti. Pristao sam naravno, i tako smo uspjeli pronaći kćerku. On je koristio moju njivu neko vrijeme, a onda je iznenada nestao. Pretpostavljam da je ubijen – ističe Ramić.

Kćerku su sahranili 2005. godine na groblju Lav u Sarajevu, jer Hamed i njegova supruga sada žive u bh. prijestolnici.

– Još jedan moj nekadašnji kolega, Stanko Đokić je nekim čudom nestao, i to baš neposredno poslije što me je sreo i ispričao mi ko mi je silovao i ubio dijete. Ja sam u momentu tog stravičnog događaja bio u Libiji gdje sam radio. Ali, vidio je sve moj sin, vidjeli su mnogi ljudi, jer znate, tu su komšije pravoslavci ubijali svoje komšije Bošnjake, nije došao neko sa strane pa da mi ne znamo ko je – naglašava Ramić.

Najteže mu je bilo kada se sreo oči u oči sa jednim od ubica i silovatelja, zapravo glavnim među njima.

– Sreo sam se sa Najdanom. Naravno pravdao se i govorio da nije ništa uradio, pružao mi je ruku, što sam odbio i poručio mu da će kad-tad odgovarati za sve zločine. Ubio je mnoge Bošnjake iz Bratunca, a za to u zatvoru ležao samo tri i po godine. I gdje je tu pravda? – pita se Ramić.

Drugi krvnik, Mirko Todorović, pisao mu je pisma iz zatvora zaklinjući se kako nije ništa uradio, i da on nedužno leži za zločine koje su drugi počinili. Hamed sve to čuva u svojoj arhivi u nadi da će jednom doći do pravde.

– Početkom ovog mjeseca podnio sam krivičnu prijavu protiv tužilaca i sudija – Gordane Tadić, Milana Tegeltije, Ozrenke Nešković, Željke Marenić, Vesne Budimir, Gorana Salihovića, Adnana Gulamovića…. i svih tužioca i sudija koji brane ratne zločine koji su ubijali i mučili civile bilo koje vjere od 20.5.1992. – dodaje Ramić.

Želja mu je da u korice knjige ostavi sve materijale i dokaze o zločinima nad Bošnjacima u njegovom selu i u Bratuncu općenito. Ali, kako je star, ne vidi dobro, nada se da će uspjeti pronaći nekoga ko će mu u tome pomoći.

– Važno mi je to dijete, važo mi je zbog istine i pravde, ali i novih generacija da znaju šta se dogodilo, da znaju kako im se ne bi ponovilo – zaključio je Ramić.

LIDER