Kilometri koje sanjamo: BiH mora tražiti nove modele finansiranja gradnje cesta

Većina cestovnih mreža u Bosni i Hercegovini građena je prije 60-70 godina, a održavanje takve mreže vrlo je zahtjevan finansijski projekt i za znatno finansijski sposobnije zemlje, a kamoli za Bosnu i Hercegovinu.

Rečeno je ovo na 11. kongresu o transportnoj infrastrukturi i transportu, koji se održava danas i sutra u Sarajevu.

Ono što našoj zemlji treba, smatra Igor Pejić, sekretar Ministarstva komunikacija i prometa BiH, jesu novi pravci u gradnji i finansiranju projekata.

“Moram podsjetiti da su konferencije na Kreti i u Helsinkiju bile 1994. i 1997. godine te da je prošlo 24 i 27 godina od tada, a da smo mi za to vrijeme završili tek skoro trećinu Koridora 5C. To govori o tome koliko je neophodna promjena strateškog pristupa i promjena pristupa načinu daljnjeg finansiranja autoceste. Mi do sada nismo uspjeli povezati Ploče s Mostarom, Mostar sa Sarajevom, Sarajevo s Bosanskim Brodom, što je još jedan od pokazatelja kako imamo iscrpljen strateški pristup koji treba ispitati i vidjeti kako dalje”, kazao je Pejić.

Ukazao je i na činjenicu kako je Hrvatska od 2000. do 2004. godine izgradila 356 kilometara ceste na istom ili čak i gorem terenu, što govori da se može graditi.

“Evidentno je da su postojeći modeli finansiranja znatno iscrpljeni, kod nas se podrazumijeva samo i isključivo kreditiranje, s vrlo malim udjelom vlastitog investiranja ili udjelom javno-privatnog partnerstva u vrlo malom dijelu. Vrlo je bitno da se nađu novi modeli i da se vidi kako možemo promijeniti postojeće stanje, kako bi se stanje u transportnoj infrastrukturi počelo popravljati”, kazao je Pejić.

Govoreći o magistralnim cestama u Federaciji BiH, Fata Terzić iz JP Ceste FBiH kazala je kako se investitori suočavaju s brojnim problemima u svom poslovanju, a jedan od najvećih je što kada dođe do realizacije nekog projekta, naiđu na nezadovoljstvo građana koji kažu kako ili ne odobravaju da se tu gradi cesta ili nisu uopšte bili upoznati o projektu.

“Mi završimo projekte, izaberemo izvođača radova, krene se u postupak eksproprijacije i onda dođemo u problem da građani kažu da ništa o tom projektu ne znaju, iako je u prethodnim fazama to bio zadatak prostornog planiranja. Dakle, građani su kroz javne rasprave morali biti u toku sa svakim projektom koji će se raditi i onda se dešava da projekti ne mogu ići, da kasne. Mi imamo primjer dionice Šićki Brod – Đurđevik, na kojoj imamo osiguranih 40 miliona KM, a koje stoje na obilaznici kod Živinica dužine 5 kilometara. Glavni projekt je urađen, imamo urbanističku i ostale saglasnosti, imamo tender za izvođača radova, saglasnost vlada da potpišemo ugovor. Spremni smo da implementiramo taj projekt i onda dođemo na teren gdje dobijemo zahtjev gradskog vijeća Živinica da pomaknemo trasu za 300 ili 400 metara. To se moralo riješiti mnogo ranije, a to nije jedinstven slučaj”, kazala je Terzić.

Moglo bi se mnogo bolje i brže raditi, samo je, kaže ona, potrebno da svaki nivo radi svoj posao na vrijeme, a kaže kako izvođačima radova samo trebaju pustiti da rade svoj posao.

“Možda najveći problem s kojim se susrećemo je pitanje prostornog planiranja na svakom nivou. Mi imamo problem da nemamo prostorni plan na nivou Federacije BiH. On je došao do faze prijedloga i nikad nije usvojen, onda su kantoni usvojili svoje prostorne planove, koji nisu imali analizu na nivou Federacije, pa se dešava da gradovi i općine usvajaju svoju prostornu dokumentaciju, nažalost ne upoznajući dovoljno građane o onome što je predviđeno u planovima. Onda to gradska i općinska vijeća usvoje, a problem ostaje onom sljedećem u lancu. Mi imamo slučajeve u nekim kantonima gdje predamo za okolinsku dozvolu, uradimo studiju, onda ljudi pokrenu pitanje uopće trase, što nije naše zaduženje. To su stvari koje su morale biti riješene prije nas. Dobra komunikacija je uvijek lijek svakog problema. Dobra komunikacija u pripremi, dobra priprema, da građani daju podršku projektu, jer ima sredina gdje nas građani jedva dočekaju, a ima i onih koji nam ne daju da radimo. Mnogo je mjesta na kojima treba graditi. Gdje god da investiramo nećemo pogriješiti, previše je potreba i premalo novca. Ako bi svi bolje komunicirali i svoj dio posla napravili kako treba, moglo bi se puno više uraditi”, kaže Terzić.

Aleksandar Mastilović, ekspert za pametne tehnologije i član upravnih tijela Međunarodnog udruženja za elektroinžinjere IEEE, govoreći o pametnom transportu kazao je kako se on svodi na tri važne stvari.

“Jedna je automatizacija, to je ona vizija samovozećih automobila, to je nešto čemu ćemo težiti u sljedećim decenijama, koliko god to zvučalo kao nešto iz naučno-fantastičnih filmova, postoje rješenja koja su u fazi testiranja, prolaze rigorozna testiranja, standardizacije s aspekta sigurnosti putnika, imamo tu vrstu automatizacije, onda imamo povezivost na internet takvih sredstava za prijevoz u budućnosti. Ono što je veoma važno je da budu ekološki prihvatljiva, odnosno to je priča o električnim autima ili nekim drugim izvorima goriva za koje se smatra da su usklađeni s agendom o održivom razvoju. Mnogi od njih su povezani upravo na transportne sisteme, odnosno na neku vrstu nove, pametnije, bolje infrastrukture koja je usaglašena s visokim očekivanjima građana koji žive u današnjem vremenu”, kazao je Mastilović.

O važnosti javno-privatnog partnerstva govorila je Irma Bejdić iz Međunarodne organizacije rada pri UN-u, koja je tu temu obradila i u svom doktorskom studiju na Univerzitetu u Insbrucku u Austriji. Istakla je kako je ono veoma važno za brži razvoj.

“Javno-privatna partnerstva su jedinstvena prilika da se više ulaže kod nas s obzirom na budžetska ograničenja u BiH. Puno je više potencijala za razvoj uz saradnju privatnog i javnog sektora”, istakla je Bejdić.

Konferencija se održava i sutra, a njen cilj, kako je kazao Ešref Gačanin, predsjednik Udruženja konsultanata inžinjera BiH, koje je i organizovalo kongres, je da ponudi neka rješenja i prijedloge kako bi se transportni sektor i razvoj infrastrukture mogao bolje i brže razvijati.