“Kod današnje djece je zakržljala i mašta i poslušnost”

Prof. dr Svetomir Bojanin, jedan je od utemeljivača neuropsihologije razvojnog perioda, poznati dječji psihijatar i autor više knjiga i udžbenika na temu ranog razvoja i škole, tvrdi da je kod današnje djece zakržljala mašta.

Knjige su pune dragocjenih savjeta za roditelje, a evo i šta on kaže o fenomenu slušanja i poslušnosti kod djece, kao i zbog čega djeca imaju izlive bijesa na javnim mjestima ili pred gostima:

“Fenomen slušanja kod djece je zapostavljen, djeca su sve više bića gledanja. Zato im je zakržljala i mašta i poslušnost, zato više ne doživljavaju svijet po pravim vrijednostima. Ono što vidimo je jače od onog što čujemo.

Dijete najprije doživljava svijet vizuelno, ali onda treba postepeno i sve više uvoditi kod njega i ono što može da sazna i slušanjem, tako razumijeva svijet oko sebe i samog sebe. Treba mu zato puno pričati, a onda mu dati da to reprodukuje tako što će crtati jer, tako razvija svoje mentalno i asocijativno polje. Odatle potiče i riječ poslušnost, moramo prvo slušati, da bismo čuli.

Najbolje bi bilo izbaciti TV i igrice iz kuće. TV je postao bebisiterka danas. Ako dijete više voli da gleda crtaće nego da ide sa tobom u šetnju, izgubio si bitku, negdje si pogriješio.

Treba živjeti sa djecom prirodno, treba ih uključivati u život, treba imati sluha za njih, treba im se stalno posvećivati, baviti se njima. Onda nema propusta, nema razmaženosti.

Pitaju ljudi šta da rade kad dođu gosti, a djeca im skaču po glavi i uopšte neće da slušaju. Ili kada ih vode u prodavnicu, a dijete počne da se valja po podu i vrištiti kako bi mu mama kupila nešto. Taj problem se ne rješava tada!

Ako prirodno živimo sa njima, ako smo se na vrijeme i u dovoljnoj mjeri bavili njima, ako znaju koliko su nam važni, tih razmaženosti neće biti. Ako si ga navikao da mu kupuješ pažnju poklonima a to je najveće zlo za dijete – onda će ono u prodavnici tražiti da mu nešto kupiš jer mu je to zamjena za ljubav i pažnju. Ono tad ne traži keks, nego tvoju pažnju, a ti ga grdiš ili tučeš zbog keksa. Da si mu poklonio dovoljno pažnje i pripremio ga na taj odlazak u prodavnicu, ne bi do toga ni došlo.

To znači da mu na vrijeme objasniš da ne može svaki put nešto da dobije, da mama nema toliko para, ali ga mama zato vodi u šetnju i priča sa njim, što je puno značajnije. Ako dijete nije dobijalo adekvatnu pažnju, onda će je grabiti od drugih ljudi, na primjer gostiju.

Preko poklona se lijepo može objasniti djeci značaj nekog događaja, praznika. Za male praznike će dobijati male poklone, za velike praznike velike poklone. Posredno mu se stavlja do znanja značaj nekog praznika, ali mu se, naravno, i objašnjava sve to.

Za djecu je važnije kakav primjer gledaju u kući nego šta im pričamo. Ako dijete piše domaći, a majka kuva i kaže ocu za komšiju: “Vidi kakvu je kuću podigao! Nema dana škole, ali zna kako se živi!” – kakvu poruku majka šalje djetetu u tom trenutku?

Nikako ne treba kažnjavati djecu, a najmanje batinama. Taj bol koji smo mu nanijeli će stvoriti mržnju kod njega, a ne željenu reakciju ili promjenu načina ponašanja.

Ako smo sa njim živjeli prirodno, bavili se njime, ako ima stalno našu pažnju i ljubav, ono neće biti nevaljalo, neće biti potrebe za batinama i kažnjavanjem. Bolje je tad pričati o svojim emocijama, prenosi CDM.

Ako nas dijete voli, ako je poslušno (poslušnost koja dolazi iz ljubavi, ne iz straha), ono će prije razumjeti ako mu kažemo da nas je nešto povrijedilo (ne u smislu nabijanja njemu krivice) – nego ako ga udarimo.

A ako smo ga povrijedili batinama, nanijeli mu bol, ono neće moći da saosjeća sa nama.

Lejla Trle/Source.ba

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE