Kolaps na sve strane! Inflacija jede plate, gorivo 3,86 KM, nema vode a vlast traži još jedan mandat

Uveliko traje još jedna predizborna kampanja. Bilbordi nasmijanih lica preplavili su gradske raskrsnice, a političke poruke o reformama, evroatlantskim integracijama i opštem napretku dopiru sa svih medijskih kanala i društvenih mreža. Danima već slušamo, a sve do početka oktobra naslušat ćemo se još mnogo toga. Pred nama je još jedan dobro uigrani krug obećanja za koja se vjerni birači nadaju da će ih nekada, neko konačno sprovesti u djelo.

Ipak, sudeći po četiri godine koje živimo pod palicom aktuelne vlasti, a poučeni i višedecenijskim iskustvom prethodnih garnitura, teško je vjerovati u bilo kakav iznenadni zaokret. Istina, ovi su za četiri godine u svemu nadmašili trenutne opozicionare za vrijeme njihove vladavine. Razlika između političke retorike i svakodnevnog života građana Bosne i Hercegovine nikada nije bila oštrija, a gorka realnost iz dana u dan demantuje šarene stranačke letke i predizborne spotove.

Komunalni kolaps i narušeno dostojanstvo

Najbolja ilustracija tog jaza vidi se u ranim jutarnjim satima u glavnom gradu. Jutros u Sarajevu, u samo četiri sata i trideset minuta – vode nema. Scena koja više podsjeća na ratne i posleratne godine nego na svakodnevicu jednog evropskog glavnog grada u 21. vijeku postala je uobičajena rutina. Redukcije vodosnabdijevanja više nisu ni vijest u dnevnim biltenima, već tihi pristanak društva na potpunu funkcionalnu nesposobnost sistema.

Dok česme presušuju u ranim jutarnjim satima, gradom se širi neprijatan miris nagomilanog otpada. Smeće se ispred stambenih zgrada i na javnim površinama ne odvozi danima, stvarajući divlje deponije u srednjim i užim gradskim zonama. Osnovne komunalne usluge, koje građani uredno plaćaju kroz svakomjesečne račune, otkazuju poslušnost jedna po jedna, ostavljajući stanovništvo u čudu kako je moguće da se u 21. vijeku raspadaju najosnovniji urbani servisi.

Podstanari inflacije: Od hljeba do energenata

Gospodarski pritisak na prosječno bh. domaćinstvo u međuvremenu je prešao sve granice podnošljivog. Inflacija je u potpunosti pojela i obezvrijedila skromna, pompozno najavljivana povećanja plata i penzija, ostavljajući većinu stanovništva na samoj ivici egzistencije. Pogled na cijene u trgovinama, mesnicama i na benzinskim pumpama objašnjava zašto građani doslovno jedva sastavljaju kraj s krajem.

Na pumpama Energopetrola gorivo dostiže cijenu od 3,86 KM po litri, što nije samo udar na vozače i promet, već osnovni generator lančanog poskupljenja svih ostalih osnovnih namirnica i usluga. U prodavnicama je pakovanje od pola kilograma kafe dostiglo vrtoglavih 14 KM, dok kilogram ćevapa u mesnici košta čak 23 KM. Kada obična štruca hljeba naraste na 2,50 KM, jasno je da prehrana porodice više nije stvar izbora i kvaliteta, već teške matematičke računice i odricanja.

Niti tu nije kraj finansijskom pritisku. Računi Elektroprivrede iz mjeseca u mjesec postaju sve veći i teži za budžet prosječnog radnika ili penzionera, a paradoks je još veći jer se u javnosti istovremeno sve glasnije spominju i redukcije električne energije. Pored toga, usluge u javnom zdravstvenom sektoru postaju sve oskudnije i teže dostupne, pa su građani, usljed nedostatka reagenasa, opreme ili dugih lista čekanja, prinuđeni dodatno plaćati privatne preglede i lijekove iz vlastitog džepa.

Cijena neodgovornosti: Dug od 4,5 milijardi KM

Dok građani u novčaniku broje posljednje kovanice za hljeb i lijekove, država se neumoljivo i nesmetano zadužuje. Aktuelna vlast uspjela nas je u protekle četiri godine zadužiti za enormnih 4,5 milijardi KM.

To je iznos koji predstavlja ogromno opterećenje za buduće generacije, a ključno pitanje koje se postavlja jeste gdje je taj novac zapravo završio. Kapitalnih infrastrukturnih projekata nema na vidiku ili se razvlače u beskraj, privreda ne bilježi strukturni zamah, a javne službe pruža sve lošiji kvalitet usluge. Novac od zaduženja je uglavnom apsorbovan kroz tekuću javnu potrošnju, dok su građani dobili samo viši dug i lošiju infrastrukturu.

U takvom ambijentu postavlja se pitanje alternative i predstojećeg političkog raspleta. Na scenu se ponovo pokušavaju vratiti takozvani “novi, a stari” politički akteri, nudeći se kao spasioci iz trenutnog beznađa. Nema nikakve sumnje da je ogromnih propusta, afera i nepotizma bilo i za vrijeme njihove ranije vladavine, i to u mjeri koja je trajno oštetila društvene resurse. Međutim, poražavajuća činjenica i gnjev biračkog tijela leže u tome što su ih aktuelni obnašatelji vlasti uspjeli nadmašiti za samo četiri godine, produbivši krizu do nivoa koji direktno ugrožava elementarno preživljavanje.

Dok se oktobarski izbori bliže, građanima ostaje gorka spoznaja da obećanja sa bina i mikrofon ne pune frižidere, ne odvoze nagomilano smeće i ne donose vodu u suve slavine. Predstojeće glasanje bit će prilika da se konačno podvuče crta između skupo plaćene političke predstave i surovih činjenica svakodnevnog života.