KRV NA RUKAMA DRŽAVE: Femicid nije porodična tragedija, nego sistemski zločin!

Nije to „porodična tragedija“. Nije to „zločin iz strasti“. Nije to ni „nesretan slučaj“ izazvan „trenutnim pomračenjem uma“. 

Nazovimo stvari pravim imenom, glasno i bez uvijanja: to je femicid. To je sistemsko, hronično i ravnodušno dopuštanje da žene budu ubijane samo zato što su žene.

Svaki put kada medijski prostor preplave bombastični naslovi o još jednom ugašenom životu, scenario je jezivo preslikan. Crna hronika piše detalje, javnost zgroženo uzdahne, a institucije pokrenu svoju tromu mašineriju – prekasno. Ponovo čitamo istu, poražavajuću rečenicu: „Nasilje je ranije prijavljivano.“

I tu leži suština našeg kolektivnog moralnog bankrota.

Žrtva je uradila sve što je bilo do nje. Vjerovala je zakonu. Pokucala je na vrata onih čiji je posao da je zaštite. Umjesto štita, dobila je administrativni zid, floskule o „porodičnim vrijednostima“ i, na kraju, smrtnu presudu.

Hronika najavljene smrti

Kada država i društvo ignorišu prve prijetnje i uhođenje, oni postaju saučesnici. Femicid nije izolovan incident koji se dešava u vakuumu. To je vrh ledenog brijega duboko ukorijenjenog patrijarhalnog narativa u kojem je žena i dalje tretirana kao nečije vlasništvo. Ako „iznevjeri“ očekivanja, ako odluči da ode, ako kaže NE – njen život gubi vrijednost.

Najstrašnije od svega je što smo kao društvo oguglali. Brojke postaju statistika, a imena ubijenih žena blijede prebrzo.

Dosta nam je minuta šutnje. Minuti šutnje ne spašavaju živote – spašavaju ih hitne reakcije, rigorozne zatvorske kazne i radikalna reforma pravosuđa. Femicid mora biti prepoznat kao poseban, najteži oblik krivičnog dela sa nultom stopom tolerancije.

Ne trebaju nam saučešća političara i deklarativna podrška na papiru. Treba nam sistem koji ne čeka da krv padne da bi shvatio da je prijetnja bila stvarna.

Zato, sljedeći put kada čujete da je neka žena ubijena, nemojte okrenuti glavu i reći da vas se ne tiče. To nije privatna stvar između četiri zida. To je javni poraz svih nas. Jer ako nismo u stanju da garantujemo život onima koji ga rađaju, onda nismo društvo – već samo saučesnici u dugom, krvavom nizu koji odbijamo da prekinemo.

Prestanite da ih ubijate. Prestanite da šutite.