I OVO JE BIH: Djevojka vozi viljuškar i teške mašine, o odlasku iz domovine i ne pomišlja

Odlazak mladih iz Posavine prema zemljama Zapada već je odavno uobičajena priča, ništa drugačija nego i na drugim bh. prostorima, pa i u regiji.

Svako bira mjesto pod suncem koje mu najviše odgovara.

Neki su prisiljeni stjecajem raznih životnih okolnosti otići iz rodnog kraja, neki u traženju zaposlenja ili pak zbog izazova što ih nude EU destinacije. Ipak, ima i drugačijih razmišljanja.

Takav primjer mlade djevojke novinari Večernjeg lista pronašli su u Tolisi. Lucija Vukić može se vidjeti na posavskim cestama kako svakodnevno vozi, umjesto nekog luksuznog automobila, robusni kombi firme svog oca zbog potrebe prevoženja težih tereta.

Radni dan u krugu porodične firme ispunjen joj je također spretnim rukovanjem teškim mašinama s kojima se snalazi jednako dobro kao i u drugim poslovima slične vrste. Uz sve to, ona je i studentica, (vanredno studira pravo). Sve to spaja u svoju jedinstvenu životnu priču u kojoj je, smatra ova optimistična djevojka, njena rodna Posavina područje koje ne bi, kaže, mijenjala za sva blaga svijeta.

– Apsolutno nigdje ne bih bila sretnija nego ovdje u svojem rodnom kraju, niti mogu život zamisliti da sam negdje u inostranstvu daleko od svoje porodice.

U ovom okruženju zapravo imam sve što mladi čovjek treba, ispunjen društveni život i, prije svega, bogat i radostan život u krugu svoje porodice, posebno sada u ovo predblagdansko vrijeme. To se ne može mjeriti nikakvim novcem i eventualno nekim svjetlucavim velikim zapadnim destinacijama.

https://googleads.g.doubleclick.net/pagead/ads?client=ca-pub-7824863558535414&output=html&h=407&slotname=8105503888&adk=862001469&adf=144177743&pi=t.ma~as.8105503888&w=390&lmt=1702200456&rafmt=11&format=390×407&url=https%3A%2F%2Fwww.bh-index.com%2Flucija-vozi-viljuskar-i-teske-masine-o-odlasku-iz-domovine-i-ne-pomislja%2F%3Ffbclid%3DIwAR2XsDR0XJp22pPkUy7Skulcn7Yo3wH7WRG6F5XJsnLgpUT7YuWLPYBHPmg_aem_AVNz9rP4wiTA7BuAh2-Eq05jTLX_bkH2u8gtlqLTzTpwvU023LKt26HGKCCTaKeANJw&ea=0&fwr=1&wgl=1&dt=1702200454924&bpp=12&bdt=1171&idt=1863&shv=r20231206&mjsv=m202312050101&ptt=9&saldr=aa&abxe=1&prev_fmts=0x0%2C390x325%2C390x325%2C390x407&nras=1&correlator=1050947449995&frm=20&pv=1&ga_vid=1556185072.1702200456&ga_sid=1702200456&ga_hid=1652449008&ga_fc=1&rplot=4&u_tz=60&u_his=1&u_h=844&u_w=390&u_ah=844&u_aw=390&u_cd=24&u_sd=3&adx=0&ady=3799&biw=390&bih=655&scr_x=0&scr_y=0&eid=44759876%2C44759927%2C31079929%2C31079980%2C44795922%2C44809531%2C95320869%2C95320885&oid=2&pvsid=1759409201846871&tmod=1790990407&uas=1&nvt=1&ref=http%3A%2F%2Fm.facebook.com%2F&fc=1920&brdim=0%2C0%2C0%2C0%2C390%2C0%2C390%2C655%2C390%2C655&vis=1&rsz=%7C%7CoeEbr%7C&abl=CS&pfx=0&fu=128&bc=31&bz=1&ifi=5&uci=a!5&btvi=3&fsb=1&dtd=1864

Ovisi o tome ko kako gleda na sretan život. Dok neki možda porodicu vide tek navečer nakratko, ako i tada, ja imam sreću svakodnevno biti uz svoje, raditi s njima, radovati se, možda nekada i tugovati. Ali sve je to život koji zajedno dijelimo i to je prekrasno. Ima to i svojih prednosti, ali i mana jer, kako zajedno i vodimo firmu, možda i previše govorimo o poslu. Ipak, svoj život ne bih mijenjala ni za što drugo – kaže u jednom dahu kroz vedar osmijeh Lucija.

Luciju su zatekli pri vožnji viljuškara, ali i drugih mašina, u čemu se spretno snalazila i sa širokim posavskim osmijehom očito sve bezbrižno obavljala.

– Ma voljela bih jednog dana položiti ispit i za velika vozila, možda jednog dana sjesti i u kamion…, ali ima vremena. Do tada moram položiti i preostale ispite iz prava – slušamo gotovo s nevjericom koliko interesa ima ova vrijedna djevojka.

– Naravno da imam dosta i slobodnog vremena jer ne moram trošiti vrijeme na prijevoz do posla, do stana i slično, što moje prijateljice koje žive u inostranstvu moraju. Rado odlazim do našeg samostana u Tolisi, a tamo je toliko radionica da se kreativno utroši vrijeme.

Također volim i tehniku u muzici, muzičke mikseve i sve što nudi ova široka lepeza mogućnosti. Tu su u Orašju i brojna mjesta za zabavu, klubovi za mlade – kaže Lucija dok ponosni djed Stjepan gleda s puno ljubavi svoju nasljednicu, uvodeći je i u tajne poljoprivrede te uzgoja šljiva od kojih pravi vrhunsku šljivovicu “Stjepo Robal”.

Kako djeda Stjepu život nije štedio jer radio je sve poslove – od poljoprivrede i farmerstva, elektro i radova u građevini do taksista i trgovačkog putnika, njegovo iskustvo je, smatra Lucija, od neprocjenjive vrijednosti. Od njega je Lucija očito naslijedila posavsku snalažljivost i privrženost rodnoj Tolisi, no kada stekne i akademsko zvanje, opet je Posavina, zaključuje ova vrijedna studentica i poduzetnica, najljepša destinacija u kojoj želi proživjeti svoj život.