Marita i Fani su već 11 godina u vezi. Bile su časne sestre, ali to nije bitno. Bitna je samo ljubav

Upoznajte Korčulanku i Slavonku koje su se sprijateljile u samostanu, a zatim je taj odnos prerastao u nešto više. Sada žive zajedno i imaju važnu poruku

Ej, slušaj, mogu li te zamoliti nešto?, upitala me Marita nakon intervjua. Već smo obavili formalni dio, diktafon je bio ugašen, a njena partnerica sjedila je pred KiC-om i smijala se s redateljicom. Zapalio sam cigaretu, čekao prijatelja i slagao dojmove.

– Naravno, reci.

– Ajde, molim te, nemoj forsirati onaj bivša časna lezbijka moment. Nije to bitno. Razumiješ? Bitna je ljubav.

– Razumijem.

– Ok, hvala ti – rekla je pomalo zabrinuto, ustala i otperjala dalje.

Marita Radovanović i Fani Ferić osvanule su na televizijskim ekranima i naslovnicama portala kao protagonistice dokumentarca ‘Nun of your business’. Čuli ste već vjerojatno za ovu doslovno filmsku priču redateljice Ivane Marinić Kragić o dvjema bivšim časnim sestrama koje su se zaljubile nakon prijateljstva u samostanu i sada, nakon jedanaest godina veze, svijaju gnijezdo na Korčuli. Film trenutno igra u zagrebačkim kinima, a možete ga pogledati u KiC-u, Tuškancu i Forumu.

Zasjeli smo kratko prije projekcije i ležerno se zapričali o vjeri, isposničkim pravilima i ljubavi kao smislu života. O uobičajenim stvarima.

Kako ste se upoznale, pitam ih dok konobar zvecka čašama.

– U samostanu, na susretu sestara novakinja koji se održavaju jednom godišnje. To je bilo još 2004. Mi smo prije svega ovoga, prije veze i zajedničkog života, bile prijateljice. I tek onda se iz tog prijateljstva rodila ljubav. Nije točno da smo se zaljubile u samostanu – naglašava Marita koja je redovnički život napustila pet godina kasnije, u 2009. Fani je imala nešto duži staž, ona je u samostanu provela sedam godina, od 2003. do 2010.

Što vas je odvelo u život časnih sestara? Jeste li osjetile poziv? Postoji li uopće poziv?

– Postoji. Po meni, da, postoji. Ja sam za sebe uvijek znala da se neću nikada udati, da mi tradicionalni način života ne stoji i htjela sam dati sebe na drugi način. Htjela sam činiti nešto korisno, možda otići u misiju, a samostan se učinio najbržim i najprikladnijim načinom. To sam htjela od djetinjstva. Prvi put kad sam im to rekla, roditelji su kazali da lupam gluposti. Uz to mi se zamjerio velečasni u mojoj župi. Maltretirao me, zamrzila sam crkvu, nisam išla ni na mise, a onda se opet, nakon više godina, pojavio taj poziv u meni – priča Fani, simpatična Slavonka.

Marita je osjetila nešto slično.

– Ja sam htjela biti nekakav heroj ulice i napraviti nešto pozitivno za društvo, znaš. U smislu, Isus je kul lik i ako slijediš njegov put, napravit ćeš pozitivne promjene u društvu. Međutim, institucija ti sruši ideale – pojašnjava Korčulanka.

Obje se slažu da ih nije motivirala Crkva kao katolička institucija, već želja za dobročinstvom. Ali, je li to ostvarivo u Hrvatskoj? Možeš li kao svećenik ili redovnica efikasno djelovati na taj način?

– Možeš. Unutar Crkve ima super svećenika i sestara i oni stvarno djeluju u misijama. Bez daljnjeg pomažu, zbilja jesu. Ali ja sam takav tip da ne mogu podnijeti autoritet bez pokrića i na koncu, kad sam skužila kako stoje stvari s mojom seksualnošću i identitetom, jednostavno sam odlučila izaći i živjeti onako kakvom me Bog stvorio – otvoreno razlaže Marita.

– Glupo je živjeti, kako se kaže kod nas u Slavoniji, s jednom guzicom na dvije stolice. I ja mislim da je to pošteno – još otvorenije ilustrira Fani.

Jedan od zavjeta koji dajete je onaj kreposti, odnosno čistoće. Je li se od vas očekivalo da budete, ne znam kako da se izrazim, Božje službenice bez ikakvih fizičkih primisli?

– Da, naravno. Ali čistoća se ne svodi samo na to, tu je važna čistoća misli. Ono što je tjelesno je prirodno, a misli možeš korigirati. Na kraju, u samostan ideš jer se trudiš biti bolji. I svjesno ideš tamo da bi bio bolji čovjek i u toj odori primjer drugima. I sam sa sobom se boriš da bi bio bolji – naglašava Marita.

Jeste li osjećale da se zavjetima i samostanskim životom zatomljivao dio vaše ličnosti?

– Definitivno. Imaš upozorenja za sve, čak i za smijanje. Ozbiljno – otkriva Marita.

– Ja kad se smijem, smijem se od srca i glasno. Ono hahahaha, znaš? A tamo je to bilo smatrano vulgarnim smijehom – prisnažuje Fani. I zbilja, stvarno se tako smije, čuli smo u više navrata.

– Ne smiješ biti primjetan. Moraš biti samozatajan i vrlo neupečatljiv. Umjerena čednost, ajmo to tako nazvati – dodaje Marita.

– Recimo, ja dotad nikad nisam nosila haljinu. Samo hlače. I onda sam morala učiti hodati u njoj, a ne možeš baš hodati kao da ideš uzbrdo. Mora se na sve misliti. Ne znaš tko te gleda odakle. Polažeš i zavjet poslušnosti. Imaš glavnu sestru i tvoje je da je slušaš. Slijepa poslušnost – opisuje Fani. Očito je da im takav rigorozni režim nije sjeo.

– Mislim da je to loše jer kad u čovjeku ubiješ individualnost i sve jednako uniformiraš, onda to nema smisla. Svatko tko je u uniformi je čovjek za sebe. Netko ima jedan talent, netko drugi, sve su to ljudska bogatstva, a inzistiranjem na jednosmjernom ponašanju i uniformiranju u biti izbijaš to bogatstvo. Dobro, jesam bila unutra, i jest, Isus mi je super lik, ali mislila sam da se neke stvari moraju mijenjati. Ne mora to značiti da će se gej ljudi vjenčati u crkvi, niti se to očekuje, ali ne očekuje se ni širenje netolerancije – elaborira Marita.

– Na kraju ti ostaje ti gluma i ponašaš se onako kako oni hoće, a ne kako bi ti htio – kima glavom Fani.

– Otud one moje starke. One su bile vapaj, shvaćaš? – kaže Marita, aludirajući na obuću koju je svojevremeno nosila tijekom redovničkih dana, a na koju u samostanu nisu blagonaklono gledali.

Postoji li šansa da se institucija mijenja iznutra?

– Ne. Teško. Evo, sadašnji papa pokušava nešto mijenjati, ali… teško – odgovaraju uglas.

Fani je još u petom osnovne spoznala da voli djevojke. Marita je to osvijestila u samostanu. Pitam ih jesu li ikad zbog toga imale osjećaj da se ponašaju krivo, ili da krše nekakva pravila.

– Ne. Ja zapravo nisam ni bila svjesna gdje sam otišla, s obzirom na moju seksualnost. Nisam razmišljala da idem među toliko žena i da će mi to stvarati problem. Išla sam s drugim ciljem, ali pravila su pravila. Kad si ih krenuo kršiti, ideš ća – sliježe ramenima Fani.

– Meni se dogodila loša situacija s osobom koja je usiljeno dobila ono što je tražila. Poslije, kad sam skužila da naginjem prema ženama neovisno o tom lošem iskustvu, nisam imala osjećaj da radim nešto loše jer to nije bilo iz požude. Razvili smo odnos koji je bio kvalitetan, u kojem smo se razumjele i nadopunjavale. Ne vidim da sam činila išta loše – jasna je Marita.

Vraćamo se unatrag, u vrijeme kad su se upoznale, na jednom od onih susreta sestara novakinja. Fani je svirala gitaru, Marita ju je čula i pridružila se u pjesmi. Zanima me kako je evoluirao njihov odnos, kako su se sprijateljile i naposljetku produbile vezu.

– Sastajale smo se jednom godišnje na seminarima, a poslije, kad sam napustila samostan, samo sam joj rekla da sam otišla. I ona je meni rekla ovako: ‘Baš šteta, bila bi dobra sestra’. I što sad. Onda sam ja htjela još malo ćakulati s njom o svemu što se dogodilo unutra. Shvaćaš, u momentu kad izađeš, ne možeš pričati svjetovnim ljudima o tome jer te neće razumjeti. Ne možeš. A opet, mišljenje društva o crkvi je kruto i sad, kad ideš reći što ti se događalo, sablaznit ćeš ljude. Ma cijeli si u strahu. I onda sam malo, pomalo počela pričalti s njom, kao frendicom, iako se nismo dotakle seksualnih tema jer nisam znala kako ona s tim stoji. Iako mi je odavala da jest. Pa sam taktički i tu priču probala. Nije to lako. Možeš pretpostaviti svašta o nekome, a na kraju te ljudi odrežu. Tako da je kroz razgovore to prijateljstvo preraslo u 11 godina dugu vezu – zaokružuje Marita.

Dakle, ti si nju povukla u bezbožnički život.

Smijeh. Fani hohoće, da je čuju u samostanu, vjerojatno ne bi odobrili ovakvo smijanje.

Je li to bilo uzbudljivo vrijeme?

– Jest, mješavina adrenalina i straha. Isto kao s outanjem. Iz mog iskustva, outanje nije bilo toliki problem. Problem je strah da te odbace ljudi koje voliš i s kojima imaš super odnos. Ako im kažeš da imaš nju za curu, onda se reže sve ostalo i u očima ljudi ostaje samo to. A to je najmanje bitno – kaže Korčulanka.

Je li se to i vama dogodilo?

– Polako su se svi prilagodili. Bile su neke borbe, ali generalno su svi bili ok. Neki su znali i samo su čekali trenutak da se izgovori. Sjećam se jedne prijateljice kojoj sam išla reći, a ona me samo uhvatila za ruku i rekla: ‘Znam, ništa se ne boj’. I onda se tu rasplačeš. Normalan je strah da ćete odbaciti ljudi koje voliš – pojašnjava Marita. Nažalost, s Fani je bilo malo teže.

– Njezina obitelj je dobro prihvatila. Moji su napola za, a napola su ‘Ajme meni, ajde dobro, ali ipak si tu sramotu trebala zadržati za sebe’. Da. Tu nikad neće biti pomaka. To je za njih sramota i amen. Ti kao osoba ne vrijediš – govori tiho Fani.

– Znaš što je meni tužno? Crkva i ljudi koji promoviraju ljubav i prihvaćanje i Isusa i sve je divno i krasno. Puna usta su im onoga da je Bog ljubav, a na koncu to malo krivo tumače. Gledaj. Je li čovjek nekoga voli? Ako voli, neće ništa loše napraviti. Dobio si sretnog pojedinca koji ima još jednog sretnog pojedinca. U hetero paru će eventualno doći do djeteta i stvorit ćeš još jednog sretnog pojedinca. I na taj način kreiraš sretno čovječanstvo – žesti se Marita.

Iako ste izašle iz samostana, osjećate li još povezanost s Bogom? Jeste li još uvijek praktične vjernice?

Praktične ne – odvraća Fani. Njena partnerica se slaže.

– Ne, jer praktičan vjernik ide na mise, sakramente, ispovijedi, a mi to ne možemo. Jer živimo u zajednici koja se crkveno ne odobrava i automatski ako se ispovijedaš za tako nešto, trebao bi se kajati. Ja se ne kajem što nju volim i ne mogu dobiti odrješenje, ne mogu na pričest i nisam praktična vjernica. Ali, s druge strane, u našem životu se dogodilo puno super stvari i vjerujem da netko od gore vuče konce. Ozbiljno. I svi ovi ljudi kojima smo okruženi, nije to slučajno. Kako kaže ona izreka, slučajnost je samo izlika da Bog ostane anoniman – smije se Marita.

– Tako je. I držimo se toga. Samo ljubav – kaže Fani.

– Samo ljubav – potvrđuje Marita.

Jezgrovito nam je pojasnila cijeli smisao njihove veze. I ljubavi općenito.

– Samo je ljubav važna. To što smo bile časne sestre, to što smo lezbijke, to nas ne definira. Ja sam Marita i imam svoj đir. Fani isto razmišlja. A one rasprave o tome kako je biti lezbijka negdje gdje nitko nije lezbijka… Ma daj, ima nas svugdje. I u vojsci, i među liječnicima i među, ne znam, vozačima kamiona. Svugdje. LGBT zajednica nije homogena struktura. Ima nas svakakvih, pa i onih koji vjeruju u Boga i žive slobodno jer vjeruju da su stvorene na sliku Božju. Ja sam, recimo, otišla u samostan da služim Bogu, a upoznala sam sebe. I sad je netko prepoznao ovu priču. Svaka promjena u društvu je super, svaka čast LGBT zajednici jer su pretrpjeli svašta i da nije bilo njih, ne bi mi ni mogli pričati o ovome. Recimo, ljudi s kojima živimo i družimo se u našoj mikrosredini, probili su barijeru da smo nas dvije zajedno. I to više nije strašno. I nek se pojavi još jedan takav par, opet neće biti strašno. Bitno je nekoga ohrabriti, da zna da, recimo, samo zato što vjeruje u Boga i voli isti spol, neće završiti u paklu. Bitno je da se čovjek pomiri sa sobom. Samo je ljubav bitna – istresla je Marita bujicu misli i osjećaja.

U pravu je. I zbilja, tko im može išta zamjeriti? Samo ljubav.