Miki Trifunov: Mjerilo uspjeha glumca je u očima publike (VIDEO)

Službeno u penziji glumac Miodrag Miki Trifunov aktivan je u pozorištu i na sceni kroz poeziju. Iz Zrenjanina (Srbija), preko Zenice, došao je prije trideset i pet godina u Sarajevo, postao čovjek ulica i bilo ovog grada. Trenutno priprema novu predstavu.

Njegova karijera traje više od pedeset godina, a on kaže da imati kontinuitet u nečemu već samo za sebe govori mnogo i svaki komentar je izlišan, ali istovremeno to nije i najvažnije.

– Kvaliteta i čime se ja unutar toga bavim, sa začkoljicama i preprekama, pitanje je onoga ko percipira sve to što sam učinio i ponudio. To je život, zapravo – kazao je u razgovoru za Fenu Trifunov.

Glumci, kaže, dobro osjećaju tu povratnu vibru od publike. To se osjeća, ali i ne samo to.

– Ako se radi temeljito posao, pribrano i sabrano i znate šta radite i zbog čega, automatski taj odgovor se mora desiti, mora sam po sebi. Ako ste u toku procesa rada sigurni da ste posao dobro uradili, to ostavlja traga na onoga kome je sve to i upućeno – istaknuo je.

Na pitanje za mjerilo uspjeha, Trifunov kaže da se to sigurno vidi na licu publike.

– To mi je najbolji pokazatelj da to činim dobro jer imam odgovor, i to ne samo dok predstava traje. I kad se sutradan vidimo na ulici, pa porazgovaramo, ja vidim u očima da li sam ostavio dojam ili nisam. Ja za sebe ne znam, jer još trajem – kazao je kroz osmjeh.

Ističe njegovo veličanstvo stih, pjesničku riječ za koju kaže da je sublimacija svih životnih iskustava.

– I pozorište je to. Mi odaberemo segment iz naših života i to pretvorimo u istinu, zajedničku istinu. To je pozorište, to je predstava – navodi.

Poezija je, kaže, ekskluziva, sama po sebi. Kad ponudiš pravi stih, u datom trenutku na pravi način, svako (bez obzira da li voli poeziju ili ne) uoči da poezija komunicira sa životom i to postaje prijatno. Možda, dodaje Trifunov, poslije počne i da čita.

– Poezija nije govor svakodnevice. Mi danas brzo živimo, nemamo vremena da razmišljamo o tome ‘šta je pisac htio da kaže’. Moja iskustva govore da ima ljubitelja poezije, samo tu potrebu treba probuditi kod ljudi – smatra.

Za njega je život pozorište, ogromna scena. Svi smo mi, kaže, protagonisti nečega što se dešava oko nas.

– Tu je scenografija, tu je sve. Ponekad smo protagonisti, ponekad epizoda. Ponekad smo glavni glumci, ponekad nismo. Ali pred vlastitim ogledalom smo uvijek glavni, najbolji i neponovljivi, jedino mogući – kazao je.

Trifunov kaže da njegova ljubav prema poeziji odavno traje.Uobičajeno je, kaže, da se potreba komunikacije sa knjigom uglavnom nosi iz kuće. Kod njega nije takav slučaj.

– U malom selu gdje sam rođen knjiga nije bilo. Ja knjige u kući nisam imao. Sticajem okolnosti, sa knjigom sam došao u dodir kad sam otišao od kuće. Isto tako sam došao i u pozorište, tu sam imao sreće zaista. Onda sam došao u doticaj i sa stihom, koji u početku za mene nije ništa značio, prije svega nisam to ni razumio. Ali, kako sam kroz pozorište počeo da aktikulišem sebe i svoje unutarnje biće, došao sam do spoznaje da je to nešto što čovjeka čini plemenitim, boljim nego što to on jeste. Kad razmišljate kroz stih, razmišljate na drugi način, izvan uobičajenog – naglasio je.

Ne može se baš stihovima komunicirati na ulici, ali ako ih dovoljno zna čovjek to, kaže Trifunov, pretvara u svakodnevni razgovor.

– Lijepo je meni jer hranim svoj ego, a svako ga ima mi glumci pogotovo. Drago mi je da vidim odraz onoga što govorim, u onome kome to govorim. Stih je čudan, neobičan je. Traži jednog sugovornika, to nije za masovnu upotrebu – poručio je.

Učio je stihove godinama, naporan je to proces. Neke pomalo i zaboravlja, ako ih ne govori često. Ipak je meni 75 godina, kaže Trifunov, zamor je materijala.

– Ja sam spreman na sve, jer suočen sam sa svim. Sa činjenicom da ćeš nestati, nemoguće je sučiti se jer ja na to ne pristajem. Ne pristaje niko, mi koji imamo takav ego pogotovo – smije se.

Društvo će, kaže, doživjeti neke promjene, ali uvijek će postojati čovjek. I pozorišta će biti, samo način kako će se nešto interpretirati, forma, može biti drugačija.

– Mi smo toliko tehnički napredovali. Neke stvari prije dvadeset godina nisu bile zamislive, danas je to normalna stvar npr. društvene mreže i mobiteli. Za mene je prednost mobitela jedino u mogućnosti za brzu komunikaciju. Poruke ne želim pisati, dođi, gledaj me i reci šta imaš. Daljina sve podnosi. Zbog tih sprava više ne umijemo ni razgovarati. Postajemo mentalni patuljci – kaže.

Za svijet umjetnosti, svijet pozorišta, kaže da je uvijek korak ispred ‘samim tim što se nameće, ono je tu krije se u nekim zatvorenim prostorima, ali živi’.

– Sve se svodi na to šta čovjek, kao individua, može napraviti. Sve polazi od nas, kreće od nas. Moramo biti aktivni, prisutni. U takvoj vrsti komunikacije lijepo je kad imaš mnogo stihova, kojima se može pomoći u datom trenutku. Uskočiš lijepim stihom, odgovoriš – naglasio je.

Poeziji je Trifunov pristupao prvo iz radoznalosti, ali je to postalo sastavni dio njegovog bića, životnog narativa. Vidio je da ljudi na to dobro reagiraju, žele to čuti, pogotovo u ovom stresnom vremenu. To ga, kaže, ispunjava, taj život živi svaki dan. Interpretira stihove domaćih i stranih autora, ne preferira nikoga posebno ali tako je i došao do svih tih silnih stihova koje zna.

– Ljudi me poistovjećuju sa tim. Čim me vide, znaju da slijede stihovi. Pa i da ne kažem, znači da postoji nada – istaknuo je.

Umjesto poruke Miki Trifunov kaže da čovjek svako jutro treba dočekati zahvalan za život, reći mogu, živ sam, idem.

– Ja kad ujutro izađem na ulicu prvom čovjeku, kojeg sretnem, uputim osmjeh. Samo osmjeh uputite drugom čovjeku, ništa više, i učinili ste mnogo – naglasio je.

Miki Trifunov, zajedno sa Albanom Ukajem, trenutno priprema predstavu ‘U posjeti gospodinu Greenu’ američkog autora, u produkciji SARTR-a. Priča je, kaže, žestoka, jako konotira sa današnjim vremenom.