Portal 072info

Mirza Hatić: Kad te neko upuca, ne možeš se k’o tetkica povući

S tučama je krenuo. Pa je pucao. Pucali su i na njega. Srušio je krst na Zlatištu, iza pasa vadio pištolj pred kamerama… Njegovi medijski izleti imaju milionske preglede. Sve se okrenulo naopačke kada je u maju 2015. godine ljubio asfalt u ulici Kulovića, nakon što je pao tokom pokušaja iznude od jednog biznismena. Tokom suđenja izjavio je da su mu njegove gladne oči došle glave. Riječ je o Mirzi Hatiću, jednom od mnogobrojnih sarajevskih mangupa koji su željeli sve i odmah, a da ne zasuču rukave.

Tužna vijest

Hatić je, za razliku od drugih kriminalaca, imao „sreću“ pa je, umjesto dva metra pod zemljom, završio na robiji u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, gdje je nedavno dočekao tužnu vijest da mu je preminuo otac Nijaz Hatić, inače poznati sarajevski harmonikaš.

– Preselio je zbog mojih problema. Samo sam mu nanio zlo. Imam već desetak godina robije. Hvala Allahu, imam majku, brata, ženu, djecu – počinje svoju priču Hatić.

Hatić nam priča da je sve počelo 1998. godine u tada problematičnom kraju Švrakinom Selu, gdje se doselio iz Italije, gdje je boravio tokom nesretnog rata. Kaže da je doživljavao stresne situacije.

– Dobivao sam batine, palili su mi čvoke i klempe. E, da ne dobivam, počeo sam ja dijeliti batine – govori Hatić.

„Očeličeni“ Hatić potom dolazi u srce bh. prijestonice – na Baščaršiju, gdje kreće pravo ludilo i prvi ozbiljni okršaji.

– Ponijela me snaga i činjenica da mogu da tučem ljude, pa i starije ljude. Kada se njih skupi više, više se nisam mogao tući, pa sam počeo pucati. Sjećam se, jednom su me dobro isprebijali pa sam iz „kalašnjikova“ ranio u butinu muškarca. Pola noge sam mu odvalio. Neka mi halali ako hoće, ako neće, ne mora – poručuje Hatić.

Prema riječima našeg sagovornika, prepoznao se kao kriminalac, ali se ubrzo pokajao.

– Kriminal moraš voljeti, dok te ne opeče dobra kazna. Onda shvatiš šta je život. Adin Bajraktarević me upucao tri puta – u zadnjicu, butinu i petu. Pucao mi je sleđa, dok se nalazio na motoru. Nisam pao, uspio sam doći do Sebilja. Svi su bježali od mene. Samo je taksista Šaćir, neka ga Allah nagradi, stao i stavio me u vozilo. Brzo je vozio i spasio me – priča u jednom dahu Hatić.

Kada je izašao iz bolnice, kaže Hatić, nije moglo na tome ostati pa je odlučio da se revanšira protivniku.  

– Kad te neko upuca, ne možeš se k’o tetkica povući. Ja sam išao da ubijem tog čovjeka što mi je nanio zlo, ali, hvala Bogu, u ruku sam ga pogodio. Dobio bih žestoku kaznu. Pucao sam i na klanove. Uvijek sam bio sam, nije mi trebao čopor. Dosta zla sam nanio, ali nikad nisam ojadio sirotinju. Dirao sam mangupe i bildere. Bilderi mi se gade. Samo prepadaju narod, nikakve koristi od njih – priča Hatić.

Kako kaže, napravio je pancir oko sebe, ali prestiž da ga niko ne dira i da mu niko ništa ne može nije bio dovoljan.

– Još dok sam bio mlađi, volio sam dobro pojesti, da imam vozilo, motorčić… Svidjela mi se moć para i shvatio sam da od problema nemam ništa, da je to za sirotinju, pa sam pravio lovu na razne načine. Iznudio sam 300.000 KM, svom udjeliću Hilmiji Gariboviću dao sam 50.000 eura. Za divno čudo, nije bio u zatvoru. Bio je 45 dana – govori Hatić.

Okrenuo ploču

Hatić tvrdi da kada izađe neće maltretirati ljude i da će „okrenuti ploču“. Na naše pitanje plaši li se da će neko, budući da je imao mnogo sukoba, krenuti na njega kao na neki trofej, Hatić kaže:

– Brzo izlazim, imam para. Kakvi trofeji? Batine dobivaju mafijaši. Nek’ pokuša, svak’ može pokušati. Treba neko imati dobre sile pa da dirne mene na slobodi. Četiri i po godine sam ovdje. Operirao sam se, ali opet sam jak, i psihički i fizički – poručuje Hatić i na kraju dodaje:

– Ja sam kriminal magistrirao, nema šta. Ali niko ne zna kako je ovdje. Neka urade neko malo djelo da malo dođu. Prve godine malo vas se sjete, druge vas počnu zaboravljati, treće vas nema, već četvrte ne postojiš. Ali, sada samo razmišljam da odvedem dijete na sladoled i trening. Poručio bih ovoj dječici što se furaju da su kriminalci da poslušaju roditelje. Što su mi god majka i rahmetli otac govorili, sve su bili u pravu. Mrzim „drogere“. Djeco, nemojte uzimati drogu. Ako probate drogu, to vuče drugom, moraš ukrasti – zaključuje Hatić.

O rušenju krsta na Zlatištu

Mirza Hatić često eksponira da je musliman. Na desnoj ruci, osim imena supruge Lejle, stoji – Allah. Nakon rušenja krsta na Zlatištu, tokom davanja izjave novinarki vadio je pištolj. 

– Ma, najnormalnije, pa meni je prijetio četnički vojvoda. Da su, bogdo, snimili ljude s automatima oko mene, ozbiljnije bi me shvatili. Ne možeš ti postaviti krst na brdo s kojeg su nas gađali. Ja ću brzo na slobodu i opet ću rušiti ako treba – poručuje Hatić.

Direktor zatvora je naš babo – sultan

O Redži Kahriću, direktoru KPZ-a Zenica, kao i većina zatvorenika, ima samo riječi hvale.

– Dok nije došao Redžo, mi smo bili gladni. Ja odoh kući, ne šlihtam se nikom, pitaj druge. Mnogi ga pokušavaju imitirati. Neka dođu ovdje, šećer bi dobili za sedam dana. Čovjek je 15 godina podijelio uslova, spasio je brakove jer osuđenicima ne idu žene sa strane. To je naš babo – sultan. Jedemo teletinu. Neki ljudi su na slobodi slabo jeli teletinu pa se onda malo osile, a onda dođe i do tuče – govori Hatić.

Adnan Šerak je seljačina i drvosječa

Dotakao se Mirza Hatić i drugih osuđenika.

– Mafijaš Adnan Šerak deset godina je maltretirao čuvare i osuđenike. To je jedna seljačina, drvosječa… Ja se ne bojim njega. Zato kažem. Na mene nikad nije krenuo niti može. Gdje je sada kada je ovdje Redžo Kahrić? Eno ga u bunkeru kao cuko. Zika Turković (Zijad, op. a.). Njima ne valja Redžo, jer ne da pardona mafijašima. On je sirotinjski direktor – govori Hatić.

Avaz.ba

Podijelite članak
  • 33
    Shares

Počitajte još

Najsurovija sprava za mučenje “isusovača” i dalje u zeničkom zatvoru

Redakcija

Svadba iza rešetaka zeničkog zatvora: Diler iz Živinica oženio ljubav iz djetinjstva

Redakcija

OPSADNO STANJE U GRADU: Srećko Trifković, osumnjičeni za ubistva policajaca, pušten iz KPZ Zenica

Redakcija