Mladića ne slave zato što ne znaju da je zločinac, nego upravo zato što znaju

Mladićevi zločini nisu pitanje nekakve hipotetičke komandne odgovornosti koja bi ostavljala prostor za dilemu je li on lično izdao određenu naredbu, je li znao šta se događa ili je zločin eventualno mogao spriječiti. Kod Ratka Mladića taj prostor gotovo da ne postoji.

Zločini u realnom vremenu

On je prijetio, naređivao, najavljivao i komentirao ono što se događalo u realnom vremenu. Još na hrvatskom ratištu ostale su zabilježene njegove prijetnje da se protivnik mora predati ili će svi biti pobijeni. Tokom opsade Sarajeva snimljena je njegova naredba artiljeriji: „Gađaj Velušiće, tamo nema srpskog življa mnogo.“ Nakon pada Srebrenice, pred kamerama je govorio da je „došlo vrijeme da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru“.

Tu više nema prostora za ono vječno „ali“. Nema priče o generalu koji možda nije znao šta rade njegove jedinice, komandantu kojem su se stvari navodno otimale kontroli ili čovjeku kojeg su podređeni kompromitirali zločinima za koje on nije znao.

Vojska kojom je Mladić komandovao tokom rata u Bosni i Hercegovini iza sebe je ostavljala krvavi trag progona, logora, masovnih ubistava, opsada, protjerivanja i masovnih grobnica, a taj put završio je genocidom u Srebrenici. Sve se to nije odvijalo negdje daleko od njegovog vidokruga, dok je general u štabu navodno primao nepotpune izvještaje. Dešavalo se pred čovjekom koji je javno govorio jezikom osvete, prijetio uništenjem i izdavao naredbe za djelovanje po naseljenim područjima.

Njegove riječi nisu pronađene trideset godina kasnije u nečijoj tajnoj bilježnici. Snimljene su. Njegov glas smo čuli. Njegovo lice smo gledali.

Zato se danas slavljenje Ratka Mladića više ne može pravdati neinformiranošću, neznanjem ili pričom da je neko bio zaveden ratnom propagandom. Čovjek koji 2026. godine veliča Mladića zna šta je Mladić radio. Zna za Srebrenicu. Zna za Sarajevo. Zna za presude međunarodnih sudova. Zna za masovne grobnice i hiljade ubijenih ljudi.

Problem je u odnosu prema zločinu

Njegov problem, dakle, nije nedostatak informacija. Problem je njegov odnos prema zločinu.

Ako neko nakon Srebrenice, Sarajeva, Prijedora, Foče, Višegrada i svih drugih mjesta kroz koja je prošla vojska pod Mladićevom komandom i dalje u njemu vidi heroja, onda nam zapravo govori nešto mnogo važnije o sebi nego o Mladiću. Govori da mu počinjeni zločini nisu prepreka da nekoga smatra junakom. Da hiljade mrtvih nisu dovoljan razlog da povuče moralnu granicu.

Možda taj čovjek sam nikada ne bi imao hrabrosti da povuče obarač. Možda bi se užasnuo kada bi vlastitim očima vidio rov pun mrtvih ljudi. Ali društvo koje zločince pretvara u heroje upravo stvara moralnu atmosferu u kojoj se budućim zločincima unaprijed poručuje da će, ako budu ubijali „prave“ neprijatelje, iza njih ponovo ostati neko ko će ih slaviti, opravdavati i proglašavati patriotama.

I upravo je zato kult Ratka Mladića mnogo ozbiljniji problem od historijskog revizionizma. On nije samo laž o prošlosti. On je poruka o tome šta je jednom dijelu društva prihvatljivo u budućnosti.

Mladića, na kraju, ne slave zato što ne znaju da je zločinac.

Slave ga uprkos tome što znaju.

A kod najradikalnijih među njima – upravo zato što jeste.