Molba jedne mame: Molim vas, nemojte pomagati mojoj djeci

Dragi drugi roditelji iz parka:

Molim vas, nemojte podizati moje kćerke na vrh ljestvi, naročito nakon što ste me upravo čuli da sam im rekla da to neću uraditi i ohrabrila ih da to same pokušaju.

Ne sjedim ovdje čitavih pet metara od svoje djece zato jer sam previše lijena da ustanem. Sjedim ovdje jer ih nisam dovela u park kako bi naučile da manipulišu drugima da urade njihov posao. Dovela sam ih ovdje kako bi naučile da to urade same.

Nisu ovdje da bi bile na vrhu ljestvi, ovdje su da nauče da se penju. Ukoliko to same ne urade, preživjet će razočarenje. Štaviše, imat će cilj i poticaj da postignu cilj.

U međuvremenu, one mogu koristiti stepenice. Želim da im dosade vlastita ograničenja i da odluče da ih prevaziđu i da same ulože trud da se to dogodi, bez da im i u čemu pomažem.

Nije moj posao- a sigurno ni vaš- da spriječite moju djecu da osjete frustraciju, strah ili nelagodnost. Ukoliko to ja uradim, oduzela bih im priliku da nauče da ove stvari ne znače kraj svijeta, i da ih mogu prevazići ili iskoristiti u svoju korist.

Ako se zaglave, nije moj posao da ih odmah spasim. Ako to ja uradim, ja sam im oduzela priliku da nauče kako da sami sebe smire, procijene situaciju i pokušaju riješiti problem na svoj način.

Nije moj posao da ih sačuvam od pada. Ako to ja uradim, ja sam im oduzela priliku da nauče da je moguće pasti ali da vrijedi rizika, i da mogu, zapravo, ponovo ustati.

Ja ne želim da moje kćerke nauče da ne mogu savladati prepreke bez pomoći. Ja ne želim da nauče da ne mogu postići velike stvari bez napora. Ja ne želim da nauče da imaju pravo na nagradu bez potrebe da prevaziđu sve ono što ih sputava i ‘zarade’ je.

Jer – a ovo vaš može iznenaditi – ništa od ovih stvari nije istina. I ako im i za trenutak dozvolim da pomisle da jeste, ja nisam uspjela kao majka.

Želim da moje kćerke upoznaju uzbuđenje tokom prevazilaženja straha i sumnji i postizanja teško ostvarivog uspjeha.

Želim da vjeruju u svoje sposobnosti i budu sigurne i odlučne u svom djelovanju.

Želim da prihvate svoja ograničenja dok ne smisle način kako ih mogu prevazići sopstvenom značajnom snagom.

Želim da se osjećaju sposobne da donose sopstvene odluke, razvijaju sopstvene vještine, preuzimaju sopstvene rizike i suočavaju se svojim sopstveniim osjećanjima.

I želim da se penju uz ljestve, bez ikakve pomoći, bez obzira na vašu dobronamjernost.

Zato što to one mogu. Znam to. A ako im dadnem malo prostora, i one će to uskoro znati, također.

Bit ću vam zahvalna ukoliko se povučete i pustite me da radim svoj posao koji se uglavnom sastoji od odolijevanja istim impulsima kojima ste se vi prepustili, i grizem svoj jezik kada poželim viknuti ‘Pazite“ i izaberem, namjerno, bolno, u više navrata da se povučem umjesto da im pritrčim.

Jer, kako budu rasle, prečke će postajati samo visočije, i strašnije, i teže za popeti. Ne znam za vas, ali bih im radije pomogla da stekne vještine koje su im potrebne da ih sada vode dok pogrešan korak znači udarac u glavu ili razderano koljeno, što se sada može izliječiti poljupcem, i dok se najteža brda mogu osvojiti uz povike ‘Ja mislim da mogu, mislim da mogu’ i dok onih cijelih pet metara između nas još uvijek njima izgledaju kao da sam suviše daleko.

cazin.net