Portal 072info

Mora (ili kako ne zaboraviti ljude)

Foto: Adis Alić/ILUSTRACIJA

Na adresu naše redakcije stigao je još jedan tekst naše čitateljke, a koja je željela podsjetiti i sumirati utiske rečenog i viđenog na licu mjesta. O čemu se radi, pogledajte u nastavku teksta bez intervencija.

I tako je Nešto odlučilo da te zatvori u tvom VLASTITOM DOMU. Zaključalo je sve izlaze.

Struja je sada došla. Međutim, nemaš vode za piće, nemaš ni TV program, niti telefonsku vezu s ostatkom svijeta. Povremeno ti ubace neku konzervu, makarone, flašu pitke vode. Imaš hljeba, brašna, ulja, šećera, ali ničega u izobilju.

To Nešto ti stalno prijeti iz mraka. Ne spavaš, stražariš, obilaziš DOM i živiš u strahu. I svaki dan pokušavaš izaći.

I pusti te to Nešto, ali tek toliko da možeš doći do posla, jer poslodavac nema razumijevanja za činjenicu da moraš pješačiti kilometrima do prve ceste kojom prolazi autobus. Nudio ti je on da budeš u kolektivnom smještaju, ali ostala ti djeca i žena zatvoreni u VLASTITOM DOMU, pa nije baš pametno. Radije ćeš pješačiti svaki dan.

I onda ti dosade konzerve, makarone, flaširana voda i neimaština. I pusti te to Nešto da povedeš i ženu i djecu. Smjestite se kod rodbine, poznanika, radnih kolega, u privatnom aranžmanu. Onda shvatiš da su makarone i konzerve, ipak, bolja varijanta. Jer žena plače svaki dan, sve joj ostalo u VLASTITOM DOMU. Tamo je ona majka, žena, domaćica. U ovoj varijanti je samo gost, a svakog gosta tri dana dosta. Plaču i djeca. U VLASTITOM DOMU im je ostalo sve. Igračke, kompjuter, drugari …, a i mama je stalno tužna, otac nervozan.

I vratiš se opet u VLASTITI DOM i nadaš se da će doći Neko i učiniti da ono Nešto nestane. Da će ti dati ključ tvog VLASTITOG DOMA. Da možeš da odeš kad želiš, i da se vratiš kada želiš. Da ćeš moći spavati bez straha, otići na posao autobusom i od zarađenog novca kupiti nešto što nisu makarone, konzerva, flaširana voda. Da ćeš imati malo više od taman brašna, šećera, ulja, ako zatreba. Da ćete žena, djeca i ti posjećivati rodbinu, poznanike, radne kolege od želje, ne zato što morate.

Međutim, Neko drži oči širom zatvorene. Pravi se da ne postoje ljudi, žene, djeca koji žive u strahu, kilometrima pješice idu do autobusa, žive od taman hrane, piju flaširanu vodu. Ne misli na to da bi se jednoga dana neko mogao razboljeti, i da tako bolestan neće moći otići iz VLASTITOG DOMA  da ga pregleda ljekar. Zaboravlja da će djeca uskoro u školu, a škola kilometrima daleko, a puta nema. I ne misli na to da ljudi možda nisu spremni čekati decenije da se stvari vrate „na staro“.

Ostavih danas ljude, žene, djecu u SELU BISTRICA. Knedla mi u grlu, kamen na duši. Malo plaču. Malo se smiju, onako više na silu. I mršavi su, i blijedi. Ostarili su svi, i ljudi, i žene, nažalost i djeca. Kako i neće, još uvijek traže izlaz. Još uvijek se nadaju da će NEKO KO IMA MOĆ UČINITI DA SE STVARI VRATE NA STARO. A ja se nadam da neće proći decenije.

Podijelite članak

Zapratite 072info na Instagramu! 

KLIKNI OVDJE

Holler Box