Najbolje bi bilo ljude prisiliti da rade do smrti

Bogati nisu dovoljno bogati da bi imali ideale: njih sebi može priuštiti samo fukara.

To će se desiti. To će se desiti brže nego što najavljuju.

Torijevski think-tank „Centar za društvenu pravdu“ (ime možemo pripisati brutalnom cinizmu ili, ako vas je baš volja, britanskom smislu za humor) predložio je da ljudi u penziju idu sa 75 godina.

Država, dakle, svoje stare građane treba prisiliti da rade do smrti. Taj cilj treba ostvariti u, najdalje, narednih 16 godina.

Centar, koji predvodi bivši lider konzervativaca Iain Duncan Smith, predlaže, treba li pominjati, civilizovanu i demokratsku sprovedbu svoje ideje. Lagano, ništa preko koljena: nije cukar u vodu pa’, što bi reklo u Crnoj Gori. Najprije, do 2028, ljude treba prisiliti da rade do sedamdesete. Potom, do 2035, starosnu granicu za penziju valja podići na 75 godina.

Pretpostavljate da su predlagačima doživotnog ropstva usta puna inkluzije, jednakih šansi i slobodnog tržišta.

Fondovi ništa ne daju, nego vraćaju što su uzimali

Starijim ljudima, kažu, treba omogućiti da budu aktivni članovi društva. Pred čovjekom od 73 godine beskraj je mogućnosti: dobri ljudi iz Centra žele ukloniti prepreke njihovom ostvarenju. Uzgred, nedavno je i u Crnoj Gori, u kojoj se brzo i dobro prima samo ono najgore sa zapada, dok se istrajno i sistematski odbacuju istinske tekovine zapadne civilizacije (do kojih, uzgred, više ne drži ni ta civilizacija), lansirana kampanja sa istim ciljem i istom retorikom.

U torijevskom Centru vele da su ljudi danas zdraviji no ikad, pa shodno tome i duže žive.

Ne vele, ali to je poenta: to penzione fondove onemogućava da pljačkaju svoje klijente. Ako je neko zaboravio: penzioni fondovi vam ništa ne daju. Oni vam vraćaju novac koji vam je država čitav radni vijek uzimala, odbijajući određeni iznos od vaše plate, ili ste sami u njih uplaćivali. Sa tim novcem fondovi manipulišu i imaju priliku da, obrćući vaš novac, zarade. Prijedlog Centra za socijalnu pravdu je vrlo jednostavan. Oni žele zakonom obezbijediti da:

a) što je poželjno, umrete prije nego vam fondovi počnu vraćati vaš novac ili

b) ako već niste crkli prije sedamdesetpete, da vam vrate što manje novca koji su od vas uzeli.

Crna Gora ispred Velike Britanije

Pretpostavimo da osoba X poživi 85 godina. Ako osoba X u penziju ode sa 65 godina, fond joj je njen novac prisiljen vraćati 20 godina. Ako u penziju ode sa 75, njen će joj novac isplaćivati samo 10 godina. Preostalih deset godina, izraženih u novcu, čista je zarada fonda.

No nije samo o tome riječ. Za deset godina koje osoba X, po ljubaznom prijedlogu torijevskih eksperata za društvenu pravdu, provede radeći, umjesto u penziji, ta osoba svojim novcem dodatno puni fond. Koji, dakle, ako osoba X u penziju ode sa 75 umjesto sa 65, ne samo da toj osobi dug vraća deset godina kraće, nego od nje uzima 10 godina duže.

Dakako, vrijeme kada se u penziju išlo sa 65 nepovratno je prošlo. U Crnoj Gori u penziju, ako imate 15 godina radnog staža, možete sa 67. Što će reći da smo u oblasti krađe od starih ljudi čak ispred Velike Britanije: tamo će, po aktuelnom planu, starosna granica za penziju na 67 godina biti podignuta tek 2028 – potom, do 2039, na 68 godina.

Ovo o čemu govorimo nije tek lopovluk: to je zvjerski lopovluk. Zamislite vaše roditelje, sedamdesetogodišnjake, sa svim artritisima, srčanim udarima, dijabetesima i rakovima koji su ih pogodili ili ih čekaju iza ugla. A onda zamislite da ti umorni, bolesni, stari ljudi na posao moraju ići još pet godina. Dakako, to se dešava u sistemu koji crče od humanizma i posvećenosti ljudskim pravima.

Replika kao iz ‘Alana Forda’

Ako ni nakon ovoga neko od sirotinje i srednjeg staleža koji klizi u siromaštvo ne razumije da nam je objavljen rat, i to rat do istrebljenja, rat koji sa nacijom i religijom nema ništa, da mu pokušam stvar predočiti ovako.

“Siromašni nisu siromašni zato što su bogati bogati”.

Ne, to nije replika iz “Alana Forda”, nije to rekao Superhik.

Nego je to u intervjuu za The Wall Street Journal, prije koju godinu, rekao Warren Buffett, u to vrijeme treći najbogatiji čovjek na svijetu, vlasnik – tada – 71,3 milijarde dolara.

Rekao je tada on, Buffett, kako američko društvo neće spasiti uspostavljanje minimalne cijene rada. Nema potrebe, rekao je još, poboljšavati obrazovni sistem: jer ni to neće pomoći.

Veli milijarder: koliko god se ulagalo u školski sistem, i dalje je stvar pojedinca hoće li on moći da napreduje – želi li to i je li uopšte sposoban za to.

Fukari, dakle, nema pomoći. Ali bi zato fukara, kaže Buffett, za svoje nevolje morala prestati kriviti bogate. Velika se nepravda time čini bogatima, jer oni “nisu nezahvalni i nedostojni svoga bogatstva, jer su mnogi od njih svojim briljantnim inovacijama i upravljačkim sposobnostima doprinijeli razvoju američke ekonomije”. I onda kao genijalne bogataše zbog kojih “svi mi živimo bolje” navodi Henry Forda, Steve Jobsa i Sam Waltona.

Za koru ‘ljeba rade sve što treba

Zaista: koja bi budala mogla pomisliti da su Kim Kardashian i Paris Hilton nedostojne svoga bogatstva? Ili da je svoga nedostojan Candyman, Australijanac čiju su “briljantnu inovaciju” u oblasti međuljudskih odnosa svojevremeno prenijeli skoro-pa-svi bivšejugoslovenski portali, bogataš koji je snimljen kako na povocu za pse šeta ženu i ljubavnicu koje, odjevene u bikinije, po asfaltu deru koljena jer, kao i pas Pujdo iz Kenovićevog Ovo malo duše, za koru ‘ljeba rade sve što treba.

Buffett ima objašnjenje i zašto bogati imaju sve više a siromašni sve manje. To je zato što je današnja tržišna ekonomija izuzetno napredna.

“To je jednostavno posljedica društva u kojem razvoj ekonomije zavisi od dobrih talenata, koji mogu proizvesti nešto novo, za razliku od nižerangiranih radnika, koji samo izvršavaju naređene im zadatke”.

Nejednakost u platama je, veli, prisutna zato što ne možemo svi obavljati isti posao, kao u poljoprivrednoj Americi, prije dvjesto godina, kada su, dodaje, svi mogli raditi svaki posao.

Mogli su, ali nisu: siromašni crnci su okopavali polja, a bogati bijelci su izvaljeni na verandi pili burbon, češali muda, gledali koju će ropkinju silovati doveče i smišljali razloge zašto je tako prirodno, pravedno i dobro za Ameriku – baš kao što to sada čini Buffett.

On u ime kapitala, a mi u ime ideala

Za razliku od bilo čega što možemo reći vi ili ja, saopštavali to na portalima, na društvenim mrežama ili uz pivo u kafanama, ono što govori Buffett, a kroz njega ne samo njegovih 71,3 nego sve milijarde svih bogatih ovoga svijeta, relevantno je i djelatno. On govori kako jeste i kako će biti. Mi govorimo onako kako vjerujemo da bi trebalo biti. On govori u ime kapitala. Mi u ime ideala. A ideali su skupi. Bogati nisu dovoljno bogati da bi imali ideale: njih sebi može priuštiti samo fukara.

Buffettova izjava je, nemojmo se zavaravati, brutalna ratna propaganda. Taj je čovjek, drugom prilikom, kada je bio neoprezan ili iskren, volja vam, rekao:

“Bogatima u ovoj zemlji dobro ide, nikad nismo bili tako napredni. Ovo jeste klasni rat i moja ga klasa dobija”.

Danas, pak, kaže kako bi oni koji gube klasni rat za svoj poraz morali prestati kriviti one koji ih u klasnom ratu masakriraju.

Jednog dana penzije neće ni biti

Neko je od velikih pisaca rekao kako ljevica u Americi nema nikakvu šansu, jer su Amerikanci istrenirani da se u siromaštvu ponašaju kao trenutno nesolventno plemstvo: nemaština će proći, koliko sutra oni će se obogatiti, zašto bi onda uspostavljali sistem koji će im sutra, kroz više poreze za bogate ili, ne daj bože, besplatno zdravstvo i školstvo za fukaru, uzimati iz džepa?

Nešto slično je u intervjuu za Rolling Stone rekao Bono, muzičar koji više zajedničkog ima sa Buffetom nego sa Woody Guthrijem. U Americi, veli Bono, čovjek koji na putu za slabo plaćen posao svaki dan prolazi pored velelepne vile na brdu misli: budem li vrijedno radio, jednoga dana i ja ću imati takvu vilu. Irac, pak, dok prolazi pored takve vile, misli: jednoga dana, gade, kad-tad, spaliću ti tu vilu.

Jedini razlog zašto nam ljudi poput Buffetta daju čak i minimalnu platu, zašto su spremni par godina isplaćivati nam minimalnu penziju, jeste to što dužničko ropstvo u koje smo gurnuti za njih radi daleko bolje od klasičnog. To što nas krediti, banke i penzioni fondovi drže u okovima nevidljivim, no ne manje čvrstim od onih u koje su bili bačeni radnici na plantažama pamuka. To, i mogućnost da, umjesto da budemo uspavani, postanemo bijesni, pa nam jednoga dana padne na pamet da spalimo njihove vile na brdu.

Kada ljudi poput Buffetta javno, bez zazora, predlažu da nam treba ukinuti minimalnu cijenu rada i lišiti nas obrazovanja, to znači da je ta mogućnost daleko. Znači da, za dvadeset godina, nećemo u penziju sa sedamdesetipet, nego penzije neće ni biti.

Bez brige: biće demokratije, ljudskih prava i slobodne štampe.

Autor Andrej Nikolaidis za AJB