Portal 072info

Naprije sam osjetila umor, klonula sam… Bitka s rakom počinje od trenutka kada uspijete otjerati STRAH

Azra Kolaković, u javnosti poznatija kao pjevačica Donna Ares, za magazin Azra otkrila je detalje svoja dva najbolnija mjeseca u životu

Izvor: Magazin Azra/ Autor: Elameri Škrgić-Mikulić

Odrastao čovjek zna da nam smrt dahće za vratom i da je život krhka biljka kojoj naudi prejaka krivina, trenutak nepažnje, lukavi virus, pospani kontrolor leta. Ipak, malo se čega bojimo kao kancera, raka, zloćudnog tumora i njegove zle svite koja nosi jednako mračna imena – metastaze, hemoterapije, zračenja, citostatici…

I kad neko oboli od raka, kao da ga je stid što je eto poklekao nepredvidivom gostu s crnim plaštom, pa krije dijagnozu i lice od svakog od koga može sakriti. A i ljudi bi radije da budu pošteđeni takvih informacija, kao da je nesreća prelazna, pa okreću glavu na drugu stranu i kao po suludoj martici ponavljaju: “Ne znam šta bi ti’ rek’o”.

Ovi koji su bolesni uvijek znaju šta sljedeće trebaju reći. Koliko je još ciklusa pred njima, koliko bole vene dok se ne ugradi port, je li teže izgubiti kosu ili trepavice…

Karcinom ne znači uvijek kraj, to svi znamo, ipak, znači da se tijelo okrenulo protiv sebe, da popravak mora biti sistemske vrste, da će hemoterapije i operacije odstraniti pokvareni dio, ali da će oporavak nastupiti tek onda kad na pravi način zavolimo sebe.

S našim najvećim strahom posljednjih dana suočila nas je Azra Kolaković. “Cancer uživo”. Imamo priliku putem društvene mreže pratiti svaki korak u tretiranju ove bolesti od konačnog uspostavljanja dijagnoze. Onako krajiški brutalno i hrabro je strgla zastor nad našim kukavičlukom i pokazala koliko je flaša hemoterapije, koja joj prži vene, sasula u sebe da zaustavi neman, kako ju je poslije mučio taj neophodni lijek, kako je postepeno gubila kosu. Više nismo mogli zatvarati oči, okretati glavu na drugu stranu, sve se dešava tu ispred naših očiju. Vjerujem da je pomogla u shvatanju ove bolesti više od bilo koje sterilne i preskupe kampanje nevladinih organizacija.

I ne samo to.

Azra nam je pokazala s koliko snage se čovjek može boriti s ovom bolešću, samo ako tako odluči. Kako nikakve prognoze nisu pobile onu glavnokomandujuću sivu materiju koju nosimo ispod frizure, koja ako se uspravi i kaže – JA HOĆU DA ŽIVIM!, da će tako vjerovatno i biti.

Bila sam jedno hodajuće izvinjenje kada sam s ekipom ušla u njenu i Džavidovu sobu u hotelu “Han” na Bjelašnici. Kako je izlagati naporu fotografiranja, kako s njom pretresati najbolnija dva mjeseca u njenom životu… ali brzo su nas relaksirali velikom zahvalom na drugačijem danu u kojem Azra će ponovo raditi i biti u prilici da kroz priču pomogne svima koji se nalaze u sličnoj situaciji i zahvaliti onima koji je bodre.

Džavida sam  izbacila iz kreveta nakon ovog drugog ciklusa hemoterapije. Moram sama spavati, preosjetljiva sam na mirise, gužva mi je… i reko’ hajd’ ti, Džavide, lezi sam. Ipak, ujutro mu se ušunjam u postelju po koji zagrljaj i komad ljubavi. Grli on mene tako jutros i govori: “Evo me k’o da spavam saŠabanom Šaulićem” – priča nam Azra i crče od smijeha. Smijemo se i mi, nespremni na ovakav humor.

Uživala je u šminkanju, korigirala, procvjetala kad je počeo foto shooting. Ona i Vanja su zaista razvile onu neophodnu hemiju da posao uspije do savršenstva za kratko vrijeme. Na kraju smo ih sve izbacili iz sobe, legle na krevet i pričale.

Kako si uopće shvatila da si bolesna? Karcinom u početnim fazama ne boli.

– Najprije se pojavio neobičan umor. Jednostavno sam bila umorna, klonula, sve mi je bilo teško. Neke obične, dnevne, obaveze… da napravim krevet ujutro, postale su prava mora. Nije mi se dalo. Konstantno sam osjećala pospanost i umor. Mislila sam da imam opravdanje za to, jer smo radili sve vrijeme, stalno smo bivali na putu, pjevali, svirali.

Razmišljala sam da se to meni hronično nakupilo i da kao sad to moram odjednom odležati. I to je za mene bilo uredu. Neću ništa raditi, vrijeme je za odmor i tačka. Međutim, to je potrajalo. Dođe mi sestra (Alma op.a) sa sinom Dinom… Dino koji je, Dino hej, samo ime govori, vragolasti mali dječak – i tetka umjesto da divlja s njim po stanu, mora malo leći, jer jednostavno nemam snage. I tad sam, naprosto, shvatila da moja opravdanja više nemaju uporište. To je, dakle, bio prvi pravi simptom koji sam ja neko vrijeme negirala.

A kad se to dešavalo? Sad smo u novembru, koliko je trebalo da dođeš u ovo stanje?

– U suštini, sve se brzo odvijalo. Umor mi je počeo sredinom ovog ljeta. Sve je to pratio gubitak kilograma. Ja sam jela dovoljno i previše, ali sam nestajala. Nema te. Vidim kad se šminkam da nije to više to. Oči su previše upale. Ja sam htjela da postignem savršenu tjelesnu težinu, pa svaka žena tome teži. Trenirala sam, hranila se zdravo i puno sam ulagala u to. I to me na neki način spasilo, da lakše sad ovo podnesem. Sreća da sam smršala, jer da sam ostala u onoj debeloj fazi, imala bih manje kondicije za ovo što sada moram podnositi. Krivo mi je sad što svi negiraju taj moj trud pa kažu: “Eto je, mršavila je, postala premršava i na koncu oboljela.” Nije to tako, to nije uzrok.

Cijeli tekst pročitajte u printanom izadnju magazin AZRA broj 926

 

Podijelite članak

Zapratite 072info na Instagramu! 

KLIKNI OVDJE

Holler Box