Naša Dijana se vratila pred kamere: Iza osmijeha nova frizura, a u srcu najteže priče

Nakon više od mjesec dana pauze, naša Dijana ponovo je stala pred kamere, piše 072info.

S osmijehom, novom frizurom i tek malo šminke – ali s emocijama koje se ne mogu sakriti.

„Nijedan povratak nije lagan. Baš kao ni odlazak“, napisala je nakon što je snimila svoju prvu emisiju po povratku. Kaže da je neposredno prije uključenja pustila suze, ali da je bila odlučna da nastavi dalje.

I nastavila je.

Već prve sedmice snimanja shvatila je da će povratak biti teži nego što je očekivala.

„Druga emisija me malo sabrala. Treća me potpuno dotukla“, priznaje.

Priče koje ne stanu u kadar

Jedno jutro provela je sa trudnicom bez ikakvih primanja. Majkom dvoipogodišnjeg dječaka. Ženom koja s roditeljima dijeli polovinu kuće – bez osnovnih uslova za život. Porodica živi od jedne krave. U toku je razvod braka. O razlozima ne smije javno govoriti. Kaže da se plaši. A ko ne bi?

Razmišlja kako će u neuslovan prostor smjestiti novorođenu bebu i živahnog dječaka. Kako zamijeniti prozor bez stakla. Kako popraviti podove koji škripe. Kako bez kupatila. Pod kiriju ne može.

Tu brigu Dijana je, kaže, ponijela sa sobom.

Istog dana, zahvaljujući podršci gledalaca, obradovana je jedna starija majka – riješen joj je veliki problem i uručena novčana pomoć. Ali dan tu nije završio.

Vogošća koja slama srce

Uslijedila je posjeta porodici u Vogošći. Troje djece – tri, šest i devet godina. Dječak od devet ponaša se kao da je glava kuće. Prerano je shvatio da mora biti oslonac sestrama.

Najmlađa je prišla prva. Zagrljaj. Glava u krilu. Zahvalnost u očima. Djeca koja osjećaju da su dužna – a nisu.

Odgaja ih dedo. U kući u kojoj dugo nisu imali ni osnovne uslove za život. Tek nakon dvije godine dobili su struju – zahvaljujući ljudima dobre volje.

„Nisam bila spremna na male ručice koje su me same pronašle i zagrlile. Umjesto majke, grlila je mene. A kao majku, to me zaboljelo najviše“, napisala je Dijana.

Nastavljamo dalje

Uprkos svemu, odlučna je da nastavi. Da snima. Da bilježi. Da pokreće.

Pozvala je i gledaoce da joj predlože nove priče i porodice kojima je potrebna pomoć – iz Mošćanice, Zenice, Sarajeva…

Jer iza svakog kadra stoji nečiji stvarni život.

I dok kamera snima, emocije ostaju.

„Bože mili“, završila je svoj status.

A mi dodajemo – hvala joj što se vratila.