Ne možemo pobrisati našu istoriju u kojoj je jeb*ao ko je koga mogao… Ali, toliko smo slični, šta nas onda stalno dijeli?!

Zašto pored toliko zajedničkog i bitnog koje nas spaja, ipak smatramo da postoji nešto važnije što nas dijeli? Šta je to (i kome) toliko bitno da je uspjelo da zasjeni sve ono što je svima nama tako važno?

Piše: Damir IBRIŠIMOVIĆ

Bosna je bošnjačka koliko i srpska i hrvatska i bosanska i hercegovačka i jevrejska i romska. Ona je podjednako zemlja svih ljudi koji u njoj žive, dišu njezin zrak, uživaju u bistrim rijekama, putuju njenim cestama, bivaju frustrirani neizvjesnošću, nestabilnošću i lošim ekonomskim stanjem. Ona je zemlja svih onih koji iz nje odlaze dok im se srca cijepaju ostavljajući iza sebe prijatelje, roditelje, familiju, brda i livade iz kojih su crpili životnu energiju. Bosna je zemlja svih naših predaka, bogumila, muslimana, pravoslavaca, katolika, Austro-Ugara, Italijana, franjevaca, doseljenika. Njihova krv teče našim venama. I ne samo da je Bosna naša, nego i svi mi imamo jednaka prava na nju i od nje očekujemo jednaku pažnju.

Svi želimo disati čist zrak, konzumirati hranu bez pesticida i teških metala. Svima nam treba pouzdan zdravstveni sistem, dobri ljekari, normalne plate, kvalitetni putevi, zeleni parkovi i niži porezi koji se ulažu u razvoj zemlje, a ne guraju u džepove političara i njihovih poslušnika. Svi mi želimo da nam djeca imaju budućnost u našoj zemlji, da ne brinemo za starost, da znamo da će nam penzija biti dovoljna za pristojan život. Sve nas jednako obuzima jeza od pomisli da možda i naša mama, dok mi mirno spavamo, kopa po kontejneru u potrazi za komadom kruha kao ona gospođa koju ste sinoć u polumraku sreli na povratku kući iz druge smjene.

Zašto pored toliko zajedničkog i bitnog koje nas spaja ipak smatramo da postoji nešto važnije što nas dijeli? I na kraju, šta je to (i kome) toliko bitno da je uspjelo da zasjeni sve ono što je svima nama tako važno?

Pa ako smo zaista toliko slični, ako zaista imamo toliko zajedničkog, gdje je naš stvarni problem? Ako je sve ovo gore spomenuto zaista bitno, zbog čega o tim temama niko, baš niko ne govori? Zašto se onda čini da svi narodi imaju opozitne interese? Zašto Bosna posljednjih trideset godina živi u ratu, na ivici sukoba ili u netrpeljivosti između nas, nas, nas i nas? Zašto pored toliko zajedničkog i bitnog koje nas spaja ipak smatramo da postoji nešto važnije što nas dijeli? I na kraju, šta je to (i kome) toliko bitno da je uspjelo da zasjeni sve ono što je svima nama tako važno?

Pitanja nacionalne pripadnosti, ko se kom Bogu moli i na koji način, ko za koji fudbalski klub navija, ko voli crnke a ko plavuše, složit ćete se, lična su stvar. Prema našim intimnim izborima i opredjeljenjima, ili bar nekim od njih, gajimo snažne emocije. To je prirodno i samo po sebi ne predstavlja problem.

Ipak, javno iznošenje intimnih opredjeljenja, posebno onih koja sa sobom nose snažne emocije, te njihovo povezivanje sa naizgled logičnim ali suštinski nepovezivim karakterom, otvara Pandorinu kutiju zla. Vremenom, granica između istinske emocije koja je sama po sebi zdrava i čista, i pridodanog lažnog karaktera se tanji sve dok ne nestane i dok se lažni karakter ne pomuti sa istinskom emocijom stvarajući tako kolektivni interes koji postaje toliko važan da zasjeni sve druge objektivne potrebe koje imamo kao pojedinci.

Temeljna ljudska potreba za pripadnošću koja nam je vjekovima služila za preživljavanje je pukim zabludama iskorištena za samouništenje. Umjesto da osjećamo pripadnost skupini koja se bori za dobrobit svih nas, pretvoreni smo u čopore koji jedni druge smatraju smrtnim neprijateljima. I dok se zabavljamo kolektivnim identitetom, svima nama djeca jednako odlaze u svijet ostavljajući za sobom tugu i pocijepana srca roditelja i prijatelja. I sve to potpuno opravdano. Jer, ko bi normalan želio da živi u ludnici u kojoj je svaki novi dan luđi od prethodnog? Niko, naravno. Tu su samo oni koji su dovoljno zaluđeni da ne vide da zapravo žive u ludnici, oni koji nemaju mogućnosti iz ludnice pobjeći, oni koji se spremaju na bijeg i oni koji žive u nadi da će luđake opametiti. A da, umalo da zaboravim, tu su i oni koji od ludnice imaju korist a koji su, ako ćemo pravo, zbog svog ličnog interesa ludnicu i napravili.

Umjesto da osjećamo pripadnost skupini koja se bori za dobrobit svih nas, pretvoreni smo u čopore koji jedni druge smatraju smrtnim neprijateljima

No dobro, vratimo se na početak. Bosna je naša. Podjednako i moja i tvoja i njegova. Koliko god je trenutno zadojena mržnjom zarad interesa upravnika ludnice, ona je i dalje naša. Svih nas.

Činjenica je da ne možemo tek tako pobrisati našu istoriju u kojoj je jeb*ao ko je koga mogao. U dugoj istoriji je bilo vremena kada su je jedni gradili dok su je drugi podrivali. Bilo je vremena kada su jedni vladali a drugi služili. Bilo je vremena kada nije bilo ni jednih ni drugih ni trećih ni petih. Kada se crta podvuče, svako od nas može uprijeti prstom i u historijski trenutak kada je jahao, kao i u onaj kada je bio zajahan, kako kome u kom trenutku odgovaralo. Svako od nas može pronaći vakat u kome je Bosna bila više naša nego vaša i naša više nego vaša. Bilo je vremena kada je Bosna bila i veća i manja i slabija i jača. Bilo je svega ali, gledajući iz ove perspektive, sve što je bilo, kao da nije ni bilo. Mi smo sada tu.

Nisam politolog, sociolog, niti filozof. Ne razumijem politiku ni društvena uređenja. Neka mi ne zamjere stručnjaci u ovim oblastima. Ja sam svoj život posvetio tehnologiji i kroz te naočale posmatram svijet. I da, volim svoje Bosance i Hercegovce, svoje Srbe, svoje Bošnjake, svoje Hrvate, Rome, Jevreje i sve druge koji mi sigurno ne zamjere što ih imenom ne spomenuh.

Desi mi se po nekad da mi u misli, čim oči otvorim, dođe neka jasna slika, neka ideja toliko bistra da i mene samog iznenadi. Jutros sam počašćen idejom o zdravoj Bosni. Nisam ju preispitivao niti tražio potvrdu njene ispravnosti od stručnjaka koji razumiju kako se pravi država, pa ne zamjerite ako u njoj na prvu pronađete ozbiljne propuste. Meni se svidjela pa ću je takvu kakva je podijeliti s vama.

Bilo je vremena kada je Bosna bila i veća i manja i slabija i jača. Bilo je svega ali, gledajući iz ove perspektive, sve što je bilo, kao da nije ni bilo. Mi smo sada tu

Dvije su ključne pretpostavke opstanka i napretka ove zemlje: Jedna je upravljiva država u kojoj postoje precizno definisana komandna piramida i jasan lanac nadležnosti i odgovornosti. Druga pretpostavka je izborni proces koji daje jednak legitimitet svim narodima koji u njoj žive danas, ali i onima koji će tu živjeti vjekovima poslije nas, bez obzira na historijski trenutak ili brojno stanje.

Upravljiva država podrazumijeva jasnu, jednostavnu i funkcionalnu hijerarhijsku strukturu koja je oslobođena svih pariteta, reciprociteta, nacionalnih predznaka, stranačkih pozicija i svih drugih aparata koji sistem čine pogodnim za nepotizam, namještaljke, neodgovornost, nemar i zloupotrebe. Koliko god iz ove perspektive, nakon desetljeća ispiranja mozga, zvučalo apsurdno, da, vjerujem da Bosna i Hercegovina mora imati jednog predsjednika. Najboljeg, najsposobnijeg, najelokventnijeg najobrazovanijeg od svih nas. I da, svaki ministar treba da bude najbolji stručnjak, osoba koja je svoje znanje i sposobnosti dokazala u praksi u predmetnoj oblasti. Ravnopravnost naroda i nacija ne može i ne smije biti trenirana na uštrb kvaliteta i sposobnosti ljudi koji nas vode.

Ako vjerujemo da je Bosna i Hercegovina zemlja na koju jednako pravo polaže svaki od njenih naroda, onda to pravo moramo raščistiti na najnižem nivou. Iako se čini da odgovor na ovo pitanje svi znamo, na prvom mjestu se mora znati tko to čini Bosnu i Hercegovinu. Da li su to Iliri, Rimljani, Kelti, Ugari, Jevreji, pravoslavci, muslimani, Romi, katolici, Hrvati, Bošnjaci, Srbi, ostali, Osmanlije, Austro-Ugari, Nijemci, Kinezi ili bilo tko drugi? Vjekovi iza nas su nam pokazali da je odgovor na to pitanje uvijek zavisio samo o trenutku u kome ćemo se zaustaviti i prebrojati se. Prihvatiti da je ovaj trenutak u vremenu zaista najvažniji u cijeloj istoriji Bosne i zabetonirati zatečeno stanje ni po čemu se ne bi razlikovalo od betoniranja stanja u 6. stoljeću kada su u Bosni živjeli Iliri i Kelti. Zapisati u kamenu da je su Kelti i Iliri jedini konstitutivni narodi u Bosni i Hercegovini je iz današnje perspektive apsurdno jednako kako će biti apsurdno budućim generacijama ako u kamenu zapišemo konstitutivnost naroda koji danas tu žive.

Da, vjerujem da Bosna i Hercegovina mora imati jednog predsjednika. Najboljeg, najsposobnijeg, najelokventnijeg najobrazovanijeg od svih nas…

Želimo li Bosnu napraviti stabilnom zemljom za vjeke vjekova, moramo prihvatiti činjenicu da je ovo dinamična zemlja u koju ljudi dolaze, kroz nju prolaze, u njoj ostaju i iz nje odlaze. Ovo je zemlja na raskršću svjetskih civilizacija i na raskršću svih važnih puteva. Činjenica je samo da smo mi sada ovdje, ali to nije razlog da vjerujemo da ćemo vječno i biti, barem ne u većini. Ko god da u Bosnu došao i u njoj ostao, dobro je došao, treba da bude pitan i mora da bude odgovoran za njenu dobrobit. Zbog svega toga vjerujem da temeljno pravo svih nas, ko god ovdje živio, da ovu zemlju smatramo podjednako svojom, mora da bude zagarantovano danas, sutra i zauvijek. Ako prihvatamo dinamičnost Bosne kao našu vječnu sudbinu i ukoliko smo opredijeljeni na jednakost naroda koji u njoj žive, ma koliko da nas je, moramo biti spremni izgraditi demokratiju koja čvrsto stoji iza našeg opredjeljenja.

Ako i samo ako je zadovoljena prva pretpostavka opstanka i napretka Bosne i Hercegovine, moj informatički mozak izborni proces vidi ovako:

Glasač dolazi na digitalno glasačko mjesto opremljen ličnom kartom. Skeniranjem lične karte računar utvrđuje njegov identitet, a zatim provjerava postojanje prava glasa. Istovremeno u registru posljednjeg popisa stanovništva sistem utvrđuje njegovu nacionalnu pripadnost. Ako su nabrojani testovi uspješno izvršeni, računar nudi glasački list i dozvoljava da izvrši glasanje. Štiteći identitet glasača, digitalno glasačko mjesto dostavlja samo informacije o nacionalnoj pripadnosti glasača i njegovom glasanju u centralni registar glasova.

Po završetku glasanja, računarski sistem prvo vrši prebrojavanje glasača po nacionalnoj pripadnosti pri tome ne radeći bilo kakva grupisanja. Dakle, primjera radi, rezultat ovog prebrojavanja ne grupiše današnje “nekonstitutivne” narode u grupu ostalih.

Nakon što je prebrojavanje završeno, sve nacionalne skupine koje su prešle minimalnu kvotu konstitutivnosti (recimo 10% ukupnog broja glasova) se na tim izborima smatraju konstitutivnim narodima. Glasovi nacionalnih skupina koje nisu ispunile ovu kvotu se sumiraju i grupišu u kategoriju ostali.

Treća faza, nivelacija, predstavlja zapravo ključni korak u izjednačavanju prava svih nas koji tu živimo i ovu zemlju smatramo podjednako svojom. Cilj nivelacije je da ujednači snagu glasova svih konstitutivnih naroda te da ih napravi istinski ravnopravnim bez obzira na brojčanu nadmoć jednih u odnosu na druge. Ona funkcioniše tako što sistem preračunava nacionalne koeficijente tako što broj glasova najbrojnije nacionalne skupine dijeli sa brojem glasova drugih nacionalnih skupina dobivajući tako nacionalne nivelacijske koeficijente.

Ako prihvatamo dinamičnost Bosne kao našu vječnu sudbinu i ukoliko smo opredijeljeni na jednakost naroda koji u njoj žive, ma koliko da nas je, moramo biti spremni izgraditi demokratiju koja čvrsto stoji iza našeg opredjeljenja

Jasno je da nacionalni nivelacijski koeficijent ima takvu vrijednost da proizvod broja glasova određene nacije pomnožen sa pripadajućim nacionalnim koeficijentom daje istu vrijednost za svaku nacionalnu skupinu garantujući time apsolutnu jednakopravnost svih nacija.

Nakon svih urađenih pripremnih kalkulacija, svaki pojedinačni glas se množi nivelacijskim koeficijentom nacionalne skupine kojoj pripada glasač. Dobiveni rezultat se dodjeljuje odabranim političkim kandidatima u formi broja osvojenih bodova. Naposljetku, kandidat koji je osvojio najveći broj bodova je pobjednik na izborima.

Radi jednostavnijeg shvatanja, pojasnit ću ovaj algoritam na primjeru. Recimo da je na posljednjim izborima prebrojano: 300 Bošnjaka, 250 Srba, 150 Hrvata, 110 Bosanaca i Hercegovaca, 70 Jevreja, 40 Roma, 35 Indijanaca, 25 Aboridžana, 20 Vanzemaljaca.

Dakle, ukupno je prebrojano 1.000 glasova. Minimalna kvota konstitutivnosti iznosi 10%, odnosno 100 glasova. Iz prebrojanih rezultata vidimo da na ovim izborima četiri nacionalne skupine, Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Bosanci i Hercegovci zadovoljavaju minimalnu kvotu konstitutivnosti te se one po automatizmu smatraju konstitutivnim narodima. Ostalih pet nacionalnih skupina nisu zadovoljili ovaj kriterij te se one smatraju nacionalnim manjinama, njihovi glasovi se sumiraju i svrstavaju u konstitutivnu skupinu Ostalih. Rezultati glasanja sada izgledaju ovako: 300 Bošnjaka, 250 Srba, 150 Hrvata, 110 Bosanaca i Hercegovaca, 190 Ostalih.

Sada prelazimo u fazu nivelacije u kojoj računamo nacionalne nivelacijske koeficijente na način da broj glasova koji je osvojila najbrojnija nacionalna skupina dijelimo sa pojedinačnim brojevima glasova svih drugih skupina. Po tom računu nivelacijski koeficijenti za svaku naciju bi bili ovakvi: Bošnjaci: 1, Srbi: 1.2, Hrvati: 2, Bosanci i Hercegovci: 2.73, Ostali: 1.58.

Sa ovako dobivenim koeficijentima množimo svaki pojedinačni glas uzimajući u obzir nacionalnu pripadnost glasača.

Iz predloženog rješenja jasno je da nacionalni težinski faktori zavise isključivo o broju aktivnih glasača, a ne i o stvarnom ili fiktivnom broju stanovnika. Također je jasno da je ovaj model dinamičan jednako kao i istorija Bosne i Hercegovine. Da je kojim slučajem stupio na snagu u 6. stoljeću, bio bi u nepromijenjenom obliku primjenljiv i danas.

Da li će svi oni biti poslušnici stranke ili će u svom djelovanju koristiti svoj vlastiti mozak, neka sami odluče. Mi ćemo njihov rad promatrati i na slijedećim izborima ponovo birati

I da, ne treba da biramo stranke nego ljude na svim važnim pozicijama. A ti ljudi treba da biraju svoje saradnike po vlastitom nahođenju, svjesni svoje odgovornosti. Strankama je potrebno zabraniti da ovu zemlju, njene institucije i preduzeća smatraju svojom ćaćevinom. Ne zato što stranke ne volim, već zato sto su one kurvanjske organizacije iza kojih se skrivaju kurvini sinovi koji nas potkradaju dok se u skutama stranke skrivaju kako bi izbjegli svaku vrstu odgovornosti.

Uloga stranaka mora biti svedena na nivo zagovaranja političkih opredjeljenja, okupljanja pristalica i nuđenja najboljih od njih nama na proktološki pregled i izbor. Samo oni koje mi izaberemo i oni koji budu odabrani od strane izabranih, treba da nas vode. Da li će svi oni biti poslušnici stranke ili će u svom djelovanju koristiti svoj vlastiti mozak, neka sami odluče. Mi ćemo njihov rad promatrati i na slijedećim izborima ponovo birati.

Ne zamjerite mi mnogo na naivnosti, idealiziranju rješenja za nas obične ljude i zanemarivanju vitalnih nacionalnih interesa vlasnika ludnice piše Depo.