Ne sam, Bakire

37AC5819 0C48 4115 827D E9C1816C8CD9

S obzirom na format emisije „Stil života u islamu“ koja je posvećena vjersko-tradicijskim temama u kontekstu svetog muslimanskog mjeseca, jasno je da je autori i nadahnuta voditeljica (Dalila Omerović) bili zainteresirani za vjerska i tradicijska iskustva porodice Izetbegović, ali Građević iz koje dolazi gospođa Sebija. Dobili su javnosti sigurno zanimljiv sadržaj.

Od Alije i sarajevske jalije

Bakir Izetbegović je iskusan političar i inače je vješt u ovakvim formatima da, prisjećajući se iskustava svoje porodice, a posebno rahmetli oca, Alije Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva RBiH, te rata, opsade, iftara, sehura, riže, konzervi i sličnih tema, „jami“ bošnjačke mase na emociju.

Takve nastupe uspješno je poentirao još od prve kandidature za člana Predsjedništva BiH 2010. godine. Sjećamo se njegovog gostovanja na TV OBN kod Mate Đakovića u osvit Općih izbora, ili nešto kasnije intervjua pod naslovom: „Učio sam od Alije i sarajevske jalije“ u magazinu „Gracija“.

Međutim, ono što je problematično sa stanovišta ovog autora jesu Izetbegovićeve ocjene gdje pitanja bosanske države, njezine sigurnosti, pa i opstanka (BiH se, znakovito, kod domaćih, regionalnih, pa i svjetskih aktera i medija ponovo sve češće dovodi u pitanje!) svode na intimnost prakticiranja vjere!?

Dok god su pune džamije, ja se ne plašim za Bosnu“, reći će Bakir Izetbegović.

Pojasnit će da su „vezivno tkivo Bosne i Hercegovine Bošnjaci“, te da „nema Bošnjaka ne znam do kada bi Bosna potrajala, a vezivno tikvo Bošnjaka je vjera“.

„Dakle, mi jesmo i vjernici i nas je vjera spasila. I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu…ja nisam zabrinut za ovu zemlju“, kazao je Izetbegović za televiziju.

Dok umačeš topu

Autoru ovih redaka je pitanje nečijeg prakticiranja vjere apsolutno nesporno. Ali to je, prije svega, osobno pitanje. Shvatamo da i ovo što gospodin Izetbegović govori vole čuti naše lijepe nane i dobre dede dok umaču topu. Znamo i da ljudi vole slušati o „kerametima“ (čuda, počasti od Boga) i o „otporu Bosne koji se čuo do neba“… Sve je to i razumljivo, posebno danas kada pratimo događaje iz Ukrajine i uspoređujemo ih sa nemogućim uvjetima u kojima smo ostavljeni „da budemo fusnota“ (dr. Emir Suljagić) svjetske historije. Jer, kao ovih dana reče Senad Pećanin, samo jedan lansirna rampa i protiv-tenkovsko punjenje kod ukrajinskih snaga vrijede kao cjelokupno naoružanje srebreničkih boraca!

Nabačena lopta

No, je li ovo što Bakir Izetbegović govori retorika jednog državnika koji posmatra državu od Une do Drine i od Save do mora i sve njezine građane u njoj? Jer, izjave ovakve vrste su u najmanju ruku dobrodošao poklon propagandiDragana Čovića i Milorada Dodika koji se „ubiše“ da američkim i europskim zvaničnicima zlonamjerno dokazuju da je pozicija Sarajeva i probosanske politike o građanskoj, jedinstveno, multietničkoj, integralnoj Bosni – lažna, kao i da iza svega stoji želja za dominacijom. Ili „bošnjački demografski oprunizam“ kako se navodi u problematičnom izvještaju Instituta za vanjsku politiku Univerziteta “Johns Hopkins” i “Wilson” centra iz januara 2022. Saznao sam nedavno da je jedan visoki američki diplomata u neformalnom razgovoru pominjao upravo slične argumente.

Građanska BiH i bila islamska država“, besramno je usred Zagreba u februaru 2018. godine kazao lider HDZBiH Dragan Čović.

Pritom treba imati u vidu da je već mjesecima primjetna naglašena tendencija člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika da Bošnjake naziva isključivo „muslimanima“, kako bi ih delegitimizirao („oni nisu državotvoran narod“) i u skladu sa starim tendencijama velikosrpske politike sveo isključivo na vjersku zajednicu koja, jasno, nema pravo na državu.

“U političkom smislu na evropskom prostoru religijske grupe ne mogu imati državu – one mogu imati samo autonomiju u sklopu širih državno-pravnih organizacija. Tako, kada se neku društvenu grupu ciljano naziva „muslimani“ onda se anticipira da je to još uvijek neka predpolitička, srednjovjekovna, predmoderna društvena forma koja se nije uzdigla u političku svijest evropske Moderne i njezinih sadržaja…”, kazat će autoru ovih redaka prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

Prevedeno, Bošnjaci otprilike mogu imati status Čečena Ramzana Kadirova u nekom budućem Vučićevom „srpskom svetu“ ili dozvoliti Zoranu Milanoviću da im da i sapun i parfem…

Reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović je primijetio u posljednjem ramazanskom intervjuu da „postoji plan da Bošnjaci nestanu kao narod, ili barem da ne budu politički suveren narod, odnosno da budu svedeni na vjersku manjinu na dijelu teritorija”.

I onda Bakir Izetbegović izjavljuje da se u budućnosti BiH isključivo oslanja na one koji idu u džamiju i poste?! Nije li to odlična podloga radikalnim politikama Beograda i Zagreba, te njihovim eksponentima u BiH da ovom logikom sve borce za BiH stave u okvire „zelene opasnosti“? Zar nas onda čude izjave europskih desničara koji bosanskim muslimanima crtaju mete na čelu nazivajući ih opasnošću za sigurnost Europe?! I što ti isti desničari nalaze saveznike u Dodiku i Čoviću…

Da vidimo u kojim okolnostima Izetbegović govori. U vrijeme dok predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović prkosno postrojava bojovnike u povodu 30. godišnjice osnivanja HVO u Mostaru, te odlikuje one koji nisu krili svoju mržnju prema Bošnjacima i provodili su „udruženi zločinački podhvat“.

Dok Zagreb lobira za nastavak završnih pregovora o izbornoj reformi u Briselu s ciljem nastavka etnoteritorijalne podjele BiH. Dok se lome koplja oko državne imovine, a predsjednica bh. eniteta RS Željka Cvijanović objavljuje Ukaz o tzv. zakonu o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti.

Riječ je inače o „najopasnijem udaru na BiH“ (Zlatko Hadžidedić), koji ima za cilj u perspektivi svesti BiH na „uniju tri države“.

Dok turski predsjednik Recep Tayyip Erdoganšalje Bajraktare predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću koji zvecka oružjem noćnim vojnim vježbama…

Pritom traju pretresi povratničkih kuća u RS-u, a entitetski MUP pravi spiskove pripadnika OSBiH i sigurnosnih agencija, a bez odgovora ostaju pitanja u kojem kapacitetu OSA i SIPA de factodjeluju u RS-u (koliko im se to dozvoljava), koliko je lojalnih vojnika u kasarnama OSBiH, je li Granična policija organ države BiH ili produžena ruka Hrvatske…Mi, dakle, govorimo o napadu na državu BiH, a ne islamsku vjeru!

Sjećanje na generala Divjaka

S druge strane, u najmanju ruku je šokantno da ove svoje pozicije Izetbegović na NTV Hayat iznosio u danu kada se Sarajevo prisjećalo generala Jovana Divjaka i večeri kada je promovirana njegova knjiga „Ne pucaj!“.

“Neka mi je sretna bosanska zemlja s ljubavlju koju nosim sa sobom – napisao je general Divjak u oproštanom pismu i potpisao se “Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac, sa dna kace”.

Osobno sam imao priliku gledati kako jedan Žika i jedan Neven srcem brane Bosnu i Hercegovinu… Fra Mirko Majdandžić je istinski heroj opsade Sarajeva, posvjedočit će vam to specijalci Dragana Vikića, koji ovog mjeseca čeka presudu pred Sudom BiH.

Ponesi zastavu, Dragane Vikiću“, pjevala je Bosna.

Nije li Zoran Zoka Čegar bio životom spreman braniti otetog predsjednika Aliju Izetbegovića dok je bio na razmjeni sa generalom Kukanjcem? Nije li Slaviša Šućur, legendarni tenkista, najbolji u Armiji RBiH, uništavao neprijateljske tenkove, a Aleksandar Saša Gajić, poručnik Petog korpusa Armije RBiH, ih zarobljavao?
Hrabri Avdo Huseinović čak je snimio divan film posvećen bosanskim Srbima, herojima odbrane Republike Bosne i Hercegovine od agresije (1992.-1995.). U tom filmu autor posebno opisuju ratne sudbine i herojski put: Čede Domuza, Mihajla Petrovića, Radenka Abazovića, Gorana Stošića, Sretena Lojanice, Aleksandra Ace Stankovića, Nenada Milojevića, Vlajke Bandića, Dragana Ćurka…

“Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta”, govorio je major Petrović, kojeg su u grob sa “zastavom od ljiljana” spustili njegovi borici s Vlašića.

Šta njima, odnosno njihovim porodicama kazati u osvit 30. godišnjice Armije RBiH?

Šta onda kazati prof. dr. Ivi Komšiću, Josipu Pejakoviću, Miri Lazoviću, Bogiću Bogićeviću, Jakobu Finciju, Svenu Alkalaju, Bori Kontiću, prof. dr. Mirku Pejanoviću, Vojinu Mijatoviću, dr. Marinku Pejiću, fra Ivi Markoviću, fra Mirku Majdandžiću, Draganu Bursaću, Srđanu Šušnici, Eliju Tauberu, Štefici Galić, Zoranu Zoki Periću, akademiku Slavi Kukiću, šta na koncu reći članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću i drugima?

Svim onima koji sanjaju bolju, građansku BiH. Jesu li oni ičim pokazali da su manje spremni da brane državu BiH? Je li se to njih odričemo i zašto?

Iskorak ka bosanstvu

Izetbegović će reći da nije tako mislio, no ukoliko se fokus i povjerenje ima samo u one koji se Bogu mole u džamijama (razumije se: molitve same po sebi nisu i ne mogu biti sporne), nije li to kontradiktorno i sa Programskom deklaracijom same SDA iz septembra 2019. gdje se najavljuje „iskorak kao bosanstvu“.

„Smatramo da bošnjaštvo i bosanstvo nikako ne mogu biti u koliziji niti suprostavljeni”, kazao je sam Izetbegović u na Kongresu Stranke demokratske akcije.

Šta je onda i sa idealima Platforme Predsjedništva BiH iz juna 1992., koja je bila temeljni politički akt koji je definirao političke ciljeve borbe u kojoj je bila angažirana Armija RBiH. Jovo Divjak mi je znao reći da je to najjači dokument poslije 1943. godine. Ona afirmira snažnu borbu svim bh. patriota. Je li se onda i od nje odustalo i zašto? Gdje su ideali Republike RBiH?

Na odbranu BiH nisu se digli ni muslimani, ni Bošnjaci, ni Srbi-pravoslavni, ni Hrvati-katolici već Armija RBiH i bh. patriote koje su vodili ljubav prema Bosni i njezinoj slobodi.

„Jedina ispravna strategija organiziranog otpora toj agresiji bila je odbrana cjelovitosti međunarodno-pravno priznatog bosanskohercegovačkog državnog teritorija; odbrana višestoljetne tradicije suživota pripadnika različitih etničkih zajednica i odbrana tradicije tolerancije među pripadnicima različitih religija na ovom prostoru“, zapisao je prof. dr. Omer Ibrahimagić u knjizi „Opsada i odbrana Sarajeva 1992.-1995.“, dodajući da je ta „strategija bila kompatibilna međunarodno-pravno usvojenim normama“.

Ukoliko poziva sve bosanskohercegovačke patriote u zajednički front za odbranu države Bosne i Hercegovine koja se iznova napada svim sredstvima, Bakir Izetbegović kao lider najutjecajnije vladajuće političke stranke koja se pritom voli pohvaliti najvećim kapacitetima za odbranu države morao bi voditi računa o svojoj retorici (“retorika je stvarnost političke sfere”, kaže prof. Nerzuk Čurak), te svojom vizijom prepoznati sve koji su spremi stati, i staju, u front za državu Bosnu i Hercegovinu.

U spomenutom intervjuu za magazin “Gracija” s početka ovog teksta Bakir Izbetbegović je Ozrenu Kebi za Safeta Sušića rekao da je “strašan igrač”, ali “kao čovjek odveć zatvoren”.

Nekad je šutnja vrlina. Zato, ne sâm, Bakire!

(Autor: Faruk Vele. Tekst objavljen na portalu radiosarajevo.ba)

bakir

Prethodni članakNa pitanju državne imovine lomi se sudbina BiH
Sljedeći članakDani Alves: Mesi bi mogao da se vrati ovdje godinu stariji, da zajedno sa mnom odigra posljednji ples