Portal 072info

Nedžad Ibrahimović: ‘Diskriminacija je prirodno stanje bosanskohercegovačkoga društva/društava’

Nedžad Ibrahimović, rođen 10. aprila 1958. godine u Tuzli, je bosanskohercegovački književnik, književni i filmski kritičar, scenarist i autor dokumentarnih filmova. Doktor je književnih nauka (rad o književnoj teoriji dr. Midhata Begića). Postdiplomski studij završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (rad o pripovijednom stvaralaštvu Mirka Kovača). U Holandiji 1996. godine završio je studije na Medija akademiji (Hilversum).

Snimao dokumentarne filmove za holandske TV-kuće. Objavljivao književne i filmske kritike u časopisima: Život, Sineast, Odjek, Bosanska vila, Izraz (Sarajevo) i radio u redakcijama časopisa “Rijek” (Osijek), “Yu-film” (Beograd), Razlika/Differance (Tuzla, gl i odg. urednik).

Zaposlen je na Univerzitetu u Tuzli. Trenutno na University of Washington (Seattle, SAD) [1] predaje Južnoslavenski film i Južnoslavensku književnost u egzilu.

Intervjuisao: Safer Grbić

Da li književnici u Bosni i Hercegovini prate književno-umjetničke trendove u svijetu, koje su osobenosti savremene bh. književnosti i gdje se vi nalazite u svemu tome?

Sa književnošću je kao i sa svakom drugom umjetnošću. Ako pratite trendove, možda vas, tržište prepozna pa vas, ipak, neko pročita. Tada pišete radi zabave drugima, pišete ne bi li vas neko, zajedno sa paradajzom i paštetom, ponio sa sobom na plažu, pišete da vas čitaju u autobusu, da vas ubace u lektiru (ideologija je u nas veoma moćna tržišna sila) ili, možda, da vas poklone sentimentalnoj šiparici za rođendan. (Ona će, naravno, samo reći «bljak» čim ostane nasamo.) Budući da u nas nema relevantnoga tržišta knjiga – male, pijačne sajmove nemojte u to računati – i budući da biblioteke ne otkupljuju knjige, nema ama baš nikakve potrebe pratiti svjetske literarne «trendove».

A ako pak ne pratite, dakle, svjetske trendove (i tržište), onda ste, kako se to kaže, «autor», tada pišete tako kako nastaje tzv. «autorski film», pišete o sebi i radi sebe, pišete zato što se nekako morate izraziti. Ako u tome što napišete neko uspije prepoznati sebe, svoje dvojbe, svoje traume, svoja strahovanja i svoja nadanja, eto velike sreće – vaš je razlog pisanja time udvostručen. Što se tiče toga što Vi nazivate «osobenošću», ili «osobenostima savremene bosanskohercegovačke književnosti», valja nam tek konstatirati kako je «naša književnost» (u BIH) irelevantna kao ozbiljan kulturni, umjetnički ili komunikacijski proizvod zato što je sva njena “relevancija” derivirana iz nacionalnih (slobodno pročitajte: nacionalističkih) literarnih kanona. Pisati da biste bili “uhljebljeni” u jedan od tri BH nacionalna kanona ne znači ništa drugo nego biti daleko izvan suvislosti pisanja, i suvislosti života, naravno. (Zamislite da Umbertu Ecu, ili Niccolu Ammanitiju, ili nekada J.L. Borgesu, neko kaže kako spadaju u nacionalni literarni kanon?!) Iz ovoga ugla gledano, sasvim je uredu što naše pisce niko ne čita, niko osim onoga isprepadanog srednjoškolca koga babo, po opredjeljenju nacionalista, i nastavnica maternjega jezika, koja je nacionalistkinja po profesiji, natjeraju da nekako pročita lektiru.

Mjesto N. Ibrahimovića u svemu tome je u podrumu, ili na tavanu, svejedno, među starim i prašnjavim knjigama bez korica, bez naslova i bez autora. Njegovo je mjesto u biblioteci koja je preselila (kao što čovjek “preseli”) i iza sebe ostavila more otpisanih knjiga. Njegovo mjesto smješteno je među tijelima tih knjiga. Nekada su ta tijela rastresita i razuđena, kao dalmatinski otoci, nekada su debela, tusta i masna, kao tamno kopno – ovisi o tome čega u njima ima više, crtica-razgovora (likova), ili ponjava od pasusa koje uspore vrijeme čitanja na vrijeme starinskoga življenja…

Koji položaj u društvu danas zauzima književnik? Da li književnici koji žive u malim sredinama i auditorijumima kao što su naša mogu književnim radom da osiguraju sebi osnovna sredstva za egzistenciju?

Književnik je danas, kao i jučer, prije rata, dobar i vrijedan društveno-politički radnik. On je umrežen u svoje nacionalno-kulturno društvo, on se poziva na džamijske, crkvene i druge političe domjenke, on je naš slavuj i njegova je poezija srž naših domoljubnih, ili rodoljubnih budnica. I onda kada naš pisac kaže kako ga ova ili ona nacionalna potvrda (legitimacija) ne zanima, on zna da duboko laže. Pisci su posve kvarljiva roba, lahko ih je kupiti, a još lakše prodati. Budući da je to oduvijek tako na ovim (ali i na nekim drugim) prostorima, pisaca s razlogom nema među ozbiljnim ljudima, nema ih, dakle, usprkos svemu, u vlasti, nema ih među idejama, nema ih ni u kakvu ozbiljnu poslu, jer su nepouzdani. Platon je duboko bio u pravu – pisce treba protjerati iz države! Doduše, on je mislio na idealnu državu!

Šta vas najviše zabrinjava u našim književnim relacijama, odnosno u našoj književnosti danas?

Teško se ne jediti, teško je sačuvati zdrav razum, onda kada primijetite tu metastaziranu, opću društvenu nepismenost. I onda kada pomislite kako je, makar među piscima ne treba biti, oni se pokažu osobito nepismenima, neelokventnima i neartikuliranima. Jednostavno, pismenost i umijeće pisanoga ili usmenoga, vizualnoga ili išaretskoga, svejedno, izražavanja, u nas više nije uvjet ni za što. Kažu da je, u trenutku kada se odlučila za ozbiljnu kandidaturu na mjesto predsjednice vlade, Margaret Thatcher upisala tečaj engleskoga jezika. Ne treba napominjati da joj je engleski maternji jezik.

Teško se, potom, ne jediti, i teško je sačuvati zdrav razum onda kada primijetite (štoviše, kada postanete i sami žrtvom) način funkcioniranja vladajućega obrazovnog sustava. Kako iole zdravu osobu da ne zabrine aparthejd u našim osnovnim školama?! Kako da nas ne zabrine do kraja izgrađena društvena svijest kako se biti obrazovan ne isplati. A, nažalost, čovječanstvo još nije uspjelo izmisliti bolje sredstvo za stjecanje pameti od čitanja. Nije to ni sport – niti jedan narod nije kulturno i civilizacijski napredovao zato što su njegovi pripadnici brže trčali na sto metara od drugoga naroda. Ne pomaže tu ni Internet, niti Google i Facebook, niti, napose, sama vlast – jedino čitanjem individue mogu postati nešto, malo, ali bolje nego nikako, pametnije…

Kakav je položaj književnica u odnosu na književnike u Bosni i Hercegovini i da li postoji još uvijek razvijen (pod)svjesni otpor prema ženskoj književnosti? Kako vi kao književnik gledate na žene književnice i uopće žensku književnost?

Ako bih htio biti ironičan, a ne želim to biti, rekao bih kako su književnice manje zlo od naših književnika. Zapravo, ako nešto vrijedi u BH književnosti danas, jučer a i sutra, onda su to knjige koje pišu žene. Radi toga bih se usudio neke naše spisateljice preporučiti i za prevođenje (npr.) na neki strani jezik. To što pišu Adisa Bašić, Šejla Šehabović, Ajla Terzić, Naida Mujkić, Tanja Stupar, i još neke kojih se u ovom momentu ne mogu sjetiti, ili što su pisale jedna Mubera Pašić, Bisera Alikadić, Ferida Duraković ili Dara Sekulić – to je sam vrh BH književnosti – i BH kulture, uopće.

U Sarajevu je pokrenut projekat Književno popodne na kojem književnici govore o poeziji neafirmiranih mladih književnika – smarate li ovaj projekat pomakom ka afirmaciji mladih književnika i da li takav oblik promovisanja neophodna?

Mislim da bi druženje ljubitelja čitanja i dobre knjige imalo više efekta – bojim se da se tako popularizira pseudo-romantičarska teza kako je biti pisac legitimacija izvrsnosti, izdvojenosti, vrijednosti po sebi, što je, naravno, daleko od istine. Mladi ljudi su tome skloni. Pisanje je, po sebi, osobeni individualni napor, to je posao za pomjerene usamljenike, za onakve tipove koji su najsretniji onda kada su najusamljeniji. I tako treba da ostane. Sasvim suprotno, čitanje traži sugovornika, dobroga i sličnog čovjeka, čitanjem si svi mi produžavamo život, kako kaže Umberto Eco u tekstu koji se svake godine dijeli talijanskim srednjoškolcima. Čitanjem, mi živimo živote drugih, i zato svoj život živimo intenzivnije… Tako su pisanje i čitanje dva obrnuta, ali komplementarna procesa.

Dakle, na vaša druženja ja bih umjesto članske kartice, umjesto ulaznice, zatražio javnu i usmenu intrepretaciju knjige koju je mladi autor sa zadovoljstvom nedavno pročitao.

Da li književnik može/mora biti književni kritičar? Koji je položaj književne kritike i književnih kritičara u Bosni i Hercegovini – da li je književna kritika doista kritički nastrojena prema djelu, objektivna i nepristrasna, akademska?

Svako je znanje o književnosti dobro za pisanje. Književni se kritičar i književnik znaju perfektno nadopunjavati. No, sasvim sigurno, nema toga znanja koje bi vam nadomjestilo talenat koji nemate. I, moram to opet naglasiti, da biste pisali, morate čitati! U jednoj svojoj po-etičkoj misli Danilo Kiš kaže kako je umijeće pisanja, zapravo, «umijeće brisanja». Onaj ko piše je pisac, onaj ko briše je čitalac u vama.

Kako Ibrahimović kao kritičar gleda na Ibrahimovića kao književnika, teoretičara, znanstvenika ?

Književnik nisam, a nije da ne bih volio biti. Volio bih kada bi mi pisanje bilo jedino zanimanje. Ali, ne da mi to ljubav prema predavanjima, ne da mi to ljubav prema pričanju o knjigama, niti ljubav prema radu sa studentima… Da se poslužim Kišovom mišlju, ne da mi to ljubav prema brisanjima. Nje je, još uvijek, u mene više.

Predajete kao vanredni profesor i vjerojatno biste trebali znati kakav je obrazovni sustav u Bosni i Hercegovini – moderan ili zastario, politički koncipiran, neadekvatan?

Obrazovni sustav u BiH ne postoji, ili, ako neko vjeruje u teorije zavjere, on postoji sa jednom sasvim vidljivom i dobro koncipiranom namjerom da se uništi obrazovanje unutar humanističkih i društvenih znanosti. No, budući kako je poznato da se entropija zatvorenih sustava kontinuirano uvećava (sama od sebe), dovoljno je i obrazovanje prepustiti samome sebi – ono će se nastaviti urušavati i samodestruirati. Sjetimo se multipliciranja privatnih sveučilišta, sjetimo se akademskih kadrova s prepisanim doktoratima i magisterijima, sjetimo se lažnih profesora, sjetimo se naših političara s akademskim ambicijama – i sve postaje jasno. Nekoliko, doista, sasvim malih interesnih skupina, koje neki intelektualci od milja nazivaju «nacionalnim elitama», onako kako upravljaju cjelokupnom naci-partijskom državom, tako upravljaju i našim obrazovnim kaosom…

Bili ste i super recezent čitanki, a svjedočili smo medijskim prozivanjima o neadekvatnoj sadržini čitanki – da li će drugačije biti naredne školske/akademske godine? Da li pjesma u čitankama o romu koji se kupa na kiši zaista djeluje diskriminatorno na romsku populaciju – ko je nadležan da sudi o ideji diskriminacije?

Mislim da je u gornjem odgovoru sadržan i odgovor na ovo pitanje. Diskriminacija je «prirodno stanje» bosanskohercegovačkoga društva/društava. Ipak, protiv nje se najprije moraju boriti oni koji se osjete diskriminiranima, a onda, i/ili zajedno s njima, i svi mi ostali. Ako se jednom pomirimo s diskriminiranjem nekoga ko je druge boje kože, druge religije, druge etnije, drugoga roda ili drugoga seksualnoga opredjeljenja, svejedno, ubrzo će «čuvari poretka» zakucati i na naša vrata sa, naizgled, sasvim naivnim pitanjem: da li vi slučajno mislite malo drugačije od uobičajenoga, većinskoga i prihvatljivoga? Jer, vi to, reći će, u demokratiji imate pravo. I, u istoj toj demokratiji, naravno, imate pravo biti, zbog vašega mišljenja, izbačeni na ulicu i ostati bez posla.

Da li ste zadovoljni promocijom vaše knjige O poeziji, pticama i drugim varkama?

Prezadovoljan sam. Puno je ljudi bilo na nekoliko promocija. Bilo je više gledalaca, nego čitalaca pa sam se bio dobro sredio…

Pišete li trenutno nešto novo čime želite obradovati svoje čitatelje?

Napisao sam nešto čime ću pokušati zabrinuti eventualne čitatelje, nešto čime ću ih pokušati natjerati da malo misle o sebi i o mnogima «u sebi». Zanimalo me, naprimjer, zašto se ubijamo svaki dan, mislim, zašto svake godine ubijemo jedno biće u nama? Zašto se, da budem, sasvim jasan, ne sjećam bivšega/prošloga sebe, zašto se ne sjećam sebe kao studenta u Zagrebu i Osijeku, i, napose, što je bitnije, ne samo zašto se ne sjećam, nego, zašto im, svima njima koji su moja prošla «ja», ne dozvoljavam da parlamentarno i demokratski učestvuju u mome životi? Da li to mi uspijevamo živjeti jedino tako da se svaki dan po malo samo-ubijamo? Je li to mi na leševima naših bivših «ja» gradimo fantazmu našega sadašnjega «ja»? I, na kraju, ko će od svioh «ja» otići u kabur, ko će od svih nas posljednji puta pogledati svijet? Neko najljepše «ja», neko multiplicirano «ja», ili neko sasvim ispražnjeno, nesretno i sjebano ja što sliči neuvjerljivome književnom junaku?

Eto, to me zanima u romanu čije objavljivanje očekujem do početka ljeta.

Da li biste neko životno iskustvo ili savjet u kontekstu književnosti podijelili sa mladim i novim književnim generacijama, s mladim piscima?

Bih, vrlo rado – tiska se profesionalni učitelj iz mene. Dakle savjeti mladim piscima.

Pišite, i ne pišite:

Pišite samo onda kada ste na pisanje prisiljeni!

Pišite kada, sa posvemašnjom sigurnošću, zaključite kako bez pisanja ne možete živjeti!

Pišite onda kada vam pisanje pomaže da postanete svjesni samih sebe!

Pišite, ako drugačije ne znate misliti, osim kada pišete!

Pišite, ako drugačije ne umijete shvatiti sebe i svijet oko sebe!

No, nipošto nemojte pisati radi drugih, niti radi kratkotrajne i brze slave u provincijsko-kasablijskoj sredini (u BiH su sve same kasabe)!

Nemojte pisati ako mislite da se (s) vama događa nešto što se (s) drugima ne događa!

Ne pišite da biste pisanjem nekoga osvojili, eventualno, nekoga povalili.

Napose, pišite ako želite da vas slični vama – vole!

Podijelite članak