Neizostavan dio iftarske sofre: Tešanjska tagarica je djetinjstvo, majka, nana…

Porodična okupljanja mimo ramazana, a posebno za ramazan u tešanjskom kraju ne mogu proći bez mesa i povrća spremljenih u posebnoj zemljanoj posudi.

“Ne postoji kuća u kojoj se u Tešnju tagarica ne priprema i ne pravi. To je za posebne prilike, za iftare obavezno, čak se priprema i ne samo s krompirom, bude i babinja u tagarici zbog posebnog mirisa, posebnog okusa. Tagarica nije samo jelo, tagarica je djetinjstvo, tagarica je majka, nana, nešto što te uvijek vraća kući, domu. Tagarica nije samo napraviti krompir s mesom u toj posudi, tagarica je više od hrane”, kaže Emina Hafizović, u tešanjskom kraju poznata po ljubavi prema pripremi hrane i dočekivanju gostiju.

Kaže da je kuhanje oduvijek bila njena ljubav i način iskazivanja dobrodošlice.

U svom je domu ekipi Anadolu Agency (AA) pokazala kako se pravi poznato tešanjsko jelo.

“Lijepo je zemljani sud potopiti sat vremena u vodu, znači komplet sud da povuče vodu, pošto je od zemlje, da prilikom kuhanja hrana u sebe upija tu vodu”, ističe ona, dodajući da tu leži razlog posebnosti ovog jela.

Mlada junetina ili teletina su osnova tagarice uz bijeli i crveni luk zajedno s mrkvom i začinima.

“Tagarica nema ništa moderno, nikakvih ‘fantova’, osim ljubavi, začin ljubavi koji popravi sav taj dojam. Ja imam adet na kraju dodati malo ajvara koji tagarici da lijepu boju, i malo peršunom ukrasiti da to probudi sva čula kad to jedeš, da je to više od hrane, da osjetiš ljubav koju je domaćica prenijela na tu hranu”, naglašava ona.

Kada meso bude upola gotovo, dodaje se povrće, krompir ili bamija koja se u tešanjskom kraju naziva babinjom. Lagano se na tihoj vatri dinsta i pomalo dodaje vode. Na kraju je tagaricu lijepo zapeći u peći, to joj je daje poseban okus.

“Kuha se dva do tri sata, u tagarici nema ništa nabrzinu, to je sve lagan proces, polahko, nježno sve, da na kraju dobiješ jedan takav lijep obrok, jedno lijepo jelo”, dodaje Hafizović.

Kroz život je svoje kulinarske specijalitete usavršavala, kao djevojka je kod majke najčešće slatko pravila, s vremenom je sve drugo dolazilo. A, posebno udajom za njenog supruga, tadašnjeg efendiju Mehmedaliju.

“Mama je lijepo kuhala i uvijek je kuhala lijepa tradicionalna jela. I onda sam gledajući nju pamtila kako radi, a i s obzirom na to da sam se mlada udala i da sam se udala za efendiju i u kuću gdje se mnogo dolazi, mnogo druži”, priča ona.

I te prve ramazane u braku i danas pamti.

“Činjenica je da sam bila u blizini džamije, pošto kao dijete nisam živjela u blizini džamije i nisam bila u prilici ići toliko često na teravije. Prvo što mi je ostalo u lijepom sjećanju je sabah-namaz u džematu, teravije, mukabele, nešto što je na mene poseban utisak ostavilo. To je nešto što dušu čovjeku ispuni, nešto što te hrani kao insana, kao osobu. Ti si svaki dan u dodiru s tim, to postaje dio tebe, dio tvog života”, navodi ona.

Voljela je, kaže, uvijek učiti.

“Kada vidim nešto lijepo, obavezno pitam kako i šta ide, i ja to odmah probam, dodam nešto svoje”, ističe ona.

Tako se i trudila za svoju porodicu.

“Nisam htjela da im prioritet u ishrani bude industrijska hrana, uvijek sam težila da to bude domaće, ono što ja pravim. Normalno, djeca uvijek vole promjenu, nešto novo, ali sam nastojala biti kreativna i svojom kreativnošću na tanjiru približiti im to, ako lijepo serviram, ako dodam nešto. Ako je sarma, da ona za njih nije bauk, nešto što oni ne vole, nego da to bude nešto lijepo što će oni i sami htjeti na svoj trpezi danas-sutra kada budu u svojim kućama”, govori Hafizović.

Od malih nogu je potrebno djeci pokazati čari ramazana. I tome je i težila.

“Limunada je uvijek bila neizostavna na našim iftarima. I uvijek ju je jedno od njih troje pripremalo, i uvijek je bilo ko će prije, ko će više sevapa, jedno servira, jedno donosi, jer svi žele da daju svoj doprinos”, priča ona.

Prije nekoliko mjeseci svoju ljubav prema kuhanju pretočila je i u svoj posao. S prijateljicom Adisom Hadžić krenula je u poduhvat pravljenja i prodavanja kolača. Ali i poklanjanja.

“Uvijek je bilo prisutno razmišljanje da nešto pokušam, ali nekako nisam imala hrabrosti. I uz nagovor prijateljice Adise da zajedno krenemo, pošto ona već pravi kolače i zaista je uspješna u tome, nas dvije smo krenule zajedno. I od nje sam i učila sve ono što nisam znala, o dekorisanju, recimo, od Adise sam učila”, kaže ona.

Adisa Hadžić je u ovom poslu već tri godine, ali su joj posebni ovi posljednji mjeseci s Eminom.

“Mnogo mi je lakše s Eminom, zato što je ona tako pozitivna, ustvari jedna drugu nadopunjujemo pozitivom i svim ostalim”, ističe Hadžić.

Kaže da se najviše traže kadaif, baklava, tulumbe, muhallebi kadaif… Također, mnogo je i dojmljivih situacija u kojoj su se našle.

“Toliko emotivnih stvari bude kada recimo kćerka iz Švicarske naruči za majku, da joj odnesem i iznenadim je. Te emocije, to se ne može opisati koliko ona zahvaljuje za moj trud. A, meni duša bude puna kad vidim da jedno dijete na taj način iskazuje roditeljima poštovanje, ljubav, ti momenti su mi neprocjenjivi”, priča Hafizović, dodajući kako one prave sve ono što neko naruči, čak i ono što dotad nisu pravile.

Pekmezli hurmašice koje su, poput tagarice, obavezne na jelovniku ljudi ovoga kraja su, također, mnogo tražene. U njih, pored jaja, brašna, ulja, domaćeg kajmaka i masla, ide i neizostavni jabukov pekmez.

“Veliku pomoć u ovom svemu imamo i od Adisine sestre Mersihe, ona je specijalista za te hurmašice, kad mi ne možemo stići, onda je Mersiha tu. Njene hurmašice su posebne”, kaže Hafizović za AA.

Koronavirus je utjecao na to da se ostave po strani zajednički iftari koji su u njenom domu bili obavezni kada bi pravila tradicionalna jela poput čorbe, tagarice, pite, raznih dolmi… Kaže da joj danas najviše fali to druženje koje je dosad gajila s svojom porodicom, prijateljima, rodbinom i komšijama.