Pet razloga za neuspjeh naše reprezentacije u kvalifikacijama

Nedostatak trenerskog rukopisa

Mehmed Baždarević preuzeo je reprezentaciju od Safeta Sušića u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Francuskoj 2016. godine. Pape, koji je našu selekciju odveo u Brazil, očito je bilo nakon četiri kola, izgubio je povjerenje i autoritet u svlačionici, što se odrazilo na rezultat.

Meša je postavljen da to nametne, ali sada, nakon tih kvalifikacija, baraža sa Irskom te upravo okončanih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2018. godine, moramo reći da nije uspio. Niti je promijenio koncepciju i stil igre, niti je nametnuo disciplinu u svlačionici i na terenu, niti je ostvario rezultat.

Uz sve to, pozvao je ogroman broj novih igrača, ali se i dalje uglavnom držao onih starijih, “provjerenih” snaga, koje, jednostavno, ne odgovaraju rezultatom. Meša je pristojan i dobar tip, ali se u svlačionici pokatkad mora biti i fakin i mangup.

Glavne zvijezde obično zataje

Naša udarna snaga u reprezentaciji i dalje su Edin Džeko i Miralem Pjanić te, uz njih, Sead Kolašinac, Asmir Begović i Vedad Ibišević. Džeko je i dalje najopasniji napadač, ali je previše usamljen u napadu. Njegovi golovi stižu, ali nije isto postići dva-tri gola Andori ili Gibraltaru, a jedan ili nijedan Belgiji, Grčkoj…

Pjanića u pravilu “nema” u značajnim utakmicama. Jednostavno, on se nikada i nigdje nije nametnuo kao lider, mada su njegove velike mogućnosti nesporne.

Ibiševića stižu godine, nema više one snage i ubojitosti, što je i logično.

Begović poodavno više nije onaj “ministar odbrane”. Odbrani naš golman i po nekoliko zicera, ali i primi pacerski gol. Jednostavno, čini se da više nije tako pouzdan. A za veliki rezultat mora se biti pravi protiv “velikih”.

Bez pobjedničkog mentaliteta 

Kada ekipa izađe na teren, a igrači u glavama nemaju misao da mogu pobijediti, onda obično i ne pobijedi. Praktično, teško je očekivati da se osvoje bodovi ako se misli da se igra protiv mnogo boljih, uigranijih, bogatijih…

To nam je nedostajalo u prvom meču protiv Belgije, kada smo u Brisel došli da izgubimo. S druge strane, na Grbavici su se momci baš borili i muški “potukli” sa na papiru, pa možda i u praksi, mnogo jačim protivnikom i zamao su priredili iznenađenje.

Stvar je jasna – ako igrači ne vjeruju u sebe, onda im ništa ne može pomoći da ostvare željeni rezultat. A onda je pitanje da li, zaista, i žele taj rezultat.

Padovi u igri 

Iskusnim ekipama, a naša reprezentacija je iskusna, nedopustivi su stalni, ogromni padovi u igri u toku utakmice. Sve to, opet, zavisi od voljnog momenta, karaktera igrača, ali i od fizičke pripremljenosti.

Klasičan primjer je susret protiv Kipra, kada se igralo kao da ih je neko primorao, a ne da to čine s voljom i željom. A onda, kada se, poprilično sretno došlo do 2:0, svi su stali čakajući da onaj drugi igra, brani svoj gol, izvede klizeći start, baci se pod loptu…

U tim trenucima dolazi do neshvatljivog pada koncentracije pa protivniku uopće nije teško da, kao Kiprani, za tili čas postignu tri gola i poraz pretvore u veliku pobjedu.

Bez zamjena za Spahića i Misimovića

Nažalost, Zvjezdan Misimović i Emir Spahić ne igraju više za BiH i to je najveći hendikep proteklih godina. Jednostavno, godine su učinile svoje.

Naš najbolji vezni igrač svih ovih godina bio je s Džekom ubojiti tandem i na klupskom i na reprezentativnom planu. Njihova saradnja bila je sve protekle godine najjača snaga bh. ekipe, a sada toga nema. Misimovića nije bilo na terenu, sada je skaut NSBiH, koji smatra da nam je u reprezentaciji potrebna “nova, svježa krv”.

Spahić je deceniju bio komandant naše odbrane. Njegovi igrački kvaliteti znani su širom Evrope u brojnim klubovima u kojima je igrao. No, znan je i njegov karakter, koji je vrlo često negativno utjecao na atmosferu u reprezentaciji. Bilo kako bilo, bez Spahića, naša stoperska linija je neuporedivo lošija i prečesto nas je koštala primljenih golova i poraza.