PISMO MAJKE NA SAMRTI DIRNULO CIJELI SVIJET: U svojoj djeci, sine, prepoznaćeš moje ruke i oči, biće kasno!

Koliko se majkama život pretvori u čekanje od trenutka kad dobiju sina, to samo one znaju. A koliko je jaka veza majki i sinova – uzalud je na to trošiti riječi. Međutim, kad se taj odnos poremeti, za majku ne postoji ništa gore. Upravo je takav slučaj jedne majke iz Bosne i Hercegovine.

“Sine znam da nemaš vremena da me obiđeš, da pitaš kako sam, da nazoveš ili se javiš na moj poziv. Znam kako je to kad si zauzet, umoran, pod stresom. Oh znam ja to dobro. Ipak sam te rodila i odgajila, a to je kažu najveći posao na ovom svijetu.

Posao jedne majke. Izgleda da nisam uspjela u tom poslu. Nisam bila dobra majka i zato te ne krivim što si ti takav kakav jesi, ne bih mogla da napišem da si loš sin nikad. Nikad te ne bih mogla okriviti za tvoje greške i propuste, ali evo valjda sama sebi moram da kažem kako sam loša majka. Da sam bila bolja majka možda bi me posjetio nekad dok ležim ovde u bolnici na intenzivnoj njezi, kažu da mi je bolje ali znam ja dobro da odavde neću izaći živa i prije nego odem sa ovog svijeta voljela bih da vidim ono najvrijednije što sam ovom svijetu ostavila – tebe.

Ali tebe nema. Moram sad sama sa sobom da vodim ovu bitku, borbu i da sama čekam smrt. Istina, obilaze me mnogi, moja sestra, tvoj otac, komšinice, ali ti me nisi nijednom posjetio. Ti si moja ljubav i tvoja djeca, međutim, nemaš vremena, daleko si, put košta puno, ti zovneš svog oca da pitaš kako sam, a zapravo zoveš da pitaš jesam li?

Jesam li umrla već jednom, jesam li preživjela noć, jesam li konačno otišla i kad je sahrana tvoje majke. Kupićeš divan spomenik u to sam uvjerena i lijepo cvijeće, odabraćeš crno odijelo skrojeno po mjeri negde u Francuskoj gdje živiš kao pravi čovek sa svojom ženom i troje djece koje nikad nisi naučio nijednu riječ našeg jezika.

Oni se neće ni pojaviti na sahrani žene koju su vidjeli samo nekoliko puta u životu. S njima nikad nisam mogla da pričam, ne znam francuski, a ni engleski.

Presjekao si komunikaciju sa svojim genima, zemljom i nasljedstvom kad si otišao da radiš u Francusku. Zaboravio si na zemlju napaćenu ratom, siromaštvom i nikad se više nisi vratio. Pametno si to odlučio, ali ipak nisi morao da sve mostove zapališ iza sebe…

Ali eto opet krivim sebe jer sam ti rekla nakon što si diplomirao da ideš i ne vraćaš se. Opet sam ja kriva za tvoje postupke, ponašanje i odgoj, a i jesam. Kažu da se sve ponese iz kuće, a ti si iz svoje kuće ponio jedan kofer i moju sliku u njemu. To sam za tebe na kraju – slika.

Slika u novčaniku, koferu, ramu, a uskoro slika i na lijepom ledenom mramoru koju ćeš gledati dok me zatrpava zemlja, a preko nje gomila cvijeća koja meni više ništa ne znači, biću pod zemljom, ne vidim cvijeće, ne miriše mi, ne dodirujem nježne latice bijelih ruža a crvi mi izlaze kroz lobanju, oči i meso.

Raspadam se već dok sam živa, neće dugo trebati da crvi krenu iz mog mesa, gnoj, smrad i raspadanje do kostiju, a onda u prah.
Kad si se rodio boljelo me kao nikad u životu, imao si više od 4 kilograma i tada nije bilo carskog reza, morala sam da te rodim skoro bez ikakvih lijekova, ta bol je cijena da dobijem tebe i za mene je bila mala, jedina briga si mi bio ti.

Čak i kad je doktor morao da mi makazama rasječe deo donjeg trbuha i kad sam toliko krvarila da sam izgubila svijest kad si izašao iz moje utrobe, zadnje čega sam se sjećala bilo je da plačeš i mogla sam mirno da umrem. Nisam tad umrla, ali evo umirem 36 godina nakon tvog rođenja i sad plačem ja, a ne ti.

Ti ćeš plakati na mojoj sahrani, sjetićeš se nečega što smo radili kad si bio dječak i rasplakaćeš se, atmosfera je na sahrani jednostavno takva i ipak si čovjek od krvi i mesa.

Pitam se šta ćeš pomisliti kad baciš prvu lopatu zemlje, a ona udari od moj kovčeg? Hoćeš li se sjetiti palačinaka koje si uvijek volio samo sa eurokremom, nikad sa džemom ili šećerom, i koje sam ti pekla svaki četvrtak?

Hoćeš li se sjetiti koliko puta sam ti pomagala oko sastava za osnovnu školu, mijenjala ti zavoje i obloge kad si bio bolestan, išla po tebe nakon treninga, sakrivala novac od tvog oca da poklonim tebi, čekala te sa kafom ili čajem kad se vratiš iz izlaska…?

Ne znam čega ćeš se sjetiti i po čemu ćeš me pamtiti, ali ja tebe sine pamtim samo po dobrim stvarima jer dijete se voli kakvo god bilo. Ti si moje dijete i sve tvoje greške su moja greška. Nikad ne bih mogla da kažem ni pomislim da je tvoje rođenje bilo greška iako sam čula kako sestre komentarišu da si nikakav čovek, loš sin, đubre…

Ti za mene nisi bio greška. Ti si za mene bio jednostavno nešto što se podrazumevalo. Kao milion drugih stvari u životu koje sam uradila jer se podrazumevaju. Udala sam se za tvog oca jer je bio jedan od najljepših i najboljih udvarača koje sam imala, bio je red da se udam i to sam obavila.

Naravno voljela sam tvog oca, on je bio veliki radnik, čovjek iz dobre familije, nikad nije na mene ruku digao ni povisio glas, a bilo je svega kao i u svakom braku, a kad sam sklopila brak logično je bilo da rodim i dijete. Nisam mislila uopšte o tome da li želim dijete ili ne. Nikad nismo pričali o toj temi. O tim temama se nikad ne priča, kad su ljudi nakon godinu dana vidjeli da nemam bebu počela su pitanja, savjeti, recepti.

Tad sam sela sa svojim mužem i prvi put nakon tri godine našeg poznanstva i godine dana braka popričala o djeci. On me posmatrao i rekao da sama odlučim. Njemu je dobro i ovako. Bila sam prepuštena sama sebi. Oboje smo bili zdravi, ali djeteta nije bilo, a onda iznenada jednog dana sam shvatila da sam trudna.

Da nosim tebe. Dete. Svoju krv. I zaista smo te voljeli. Iako smo živjeli skromno u radničkoj klasi imao si sve što i tvoji prijatelji, završio si fakultet, našao djevojku, posao, odrastao, ali kad si bio dijete bio si samo moj.
Nema broja noći kad sam ustajala do tvog krevetića i dizala te do svojih grudi, nisam znala da imam toliko snage, da imam toliko života sve dok ti nisi došao u moj život.

Koliko god da sam umorna bila uvijek bih za tebe našla snage da ustanem, uzmem te u ruke i nosim na prsima dok iz mene teče mlijeko, hrana, život koji si crpio iz mene je samo rastao kao i ti. Majke mogu sve. Bio si dobra beba. Dobar dječak kao i svi dječaci znao si praviti probleme.
Krao si žvake kao mali, a ja sam onda išla da platim, pao si iz matematike pa sam s tobom učila do kasno i uzela ti časove matematike, vodila te zubaru i čekala te, čekala da završiš sa treningom, večerom da operem tanjire, sa izlaskom da vidim jesi li čitav i zdrav, čekala rezultate tvog prijemnog ispita, čekala sam ceo tvoj život na nešto kad si ti u pitanju zar ne?

Život majke se svede na čekanje. Čekala sam da zatrudnim, rodim, odgajim i stvorim čovjeka od svog djeteta. A između svega toga moj život je bio na čekanju. Znaš nekad sam se bavila aranžiranjem cvijeća, radila sam u cvjećari, sa strašću, uvijek su moji buketi bili birani za svadbe, rođendane i sve svečane prilike. Pravila sam skupe bukete.

Gazdarica me uvijek kritikovala kako previše trošim materijala ali kad bi vidjela kako moja roba uvijek ide prva popustila je, radila sam skupe aranžmane, poznavala cvijeće, metode rada i vrste aranžmana. Onda sam uzela pola godine pauze kad si se rodio, pa još pola i na kraju odustala od toga na nagovor svog muža, i nisam se mnogo dvoumila.

Zavaravala sam samu sebe da ću kod kuće raditi za svoje mušterije, ali uvijek ti je nešto trebalo, plakao si, zvao me, pao si, razbolio se, bilo bi ti dosadno, a onda sam odustala od svega i posvetila se tebi.

Da sam te barem odgajila kako treba. Gdje sam pogriješila?

Sad na samrti mislim da je prva greška vezana za tebe kao i sve ostale greške bila u meni. Sjećam se kad sam odlučila da zaista želim dete.

Nisam te htjela iz ljubavi moram priznati. Prvo sam mislila kako ćeš doći kao dar od Boga, a tada su krenuli problemi jer nisam ostajala trudna i onda sam dovela u pitanje da li želim dijete ili ne. Jer drugačije je ženama koje ostanu trudne bez stresa, trudnoća kao posljedica ljubavi je neupitna, prirodna i ide nekako normalno bez suvišnih pitanja.

Ali ja sam bila dovedena u situaciju da moram piti lijekove kako bi ostala trudna i tad sam se zapitala po prvi put u jednom parku dok sam jela sendvič i pila sok – želim li ja biti majka?

Posmatrala sam djecu na ljuljaškama, biciklima i roditelje koji sede na klupama, čekaju da se djeca izigraju, da se smire, da im dosadi i da ih vode na ručak. Tad sam shvatila da me ti prizori ne dodiruju u srce, ne igra mi oko srca, nisam se prepoznala u tome, ali moja majka je uvijek govorila da moram da rodim i imam nekoga ko će mi dodati čašu vode u starosti.

Ironično – medicinska sestra mi dodaje vodu koju nisam rodila i ne poznajem je, a moj sin… Gdje je upravo sada? Tvoj odgoj je bio moja stvar, a tvoj otac je bio tu da popusti, da se s tobom igra, vozi, da te uči da pucaš, piješ i kako sa ženama. Ja sam bila sporedna sve vrijeme zapravo.

Neko ko čisti, pere, kuha i sprema a tvoj otac je bio tako raspoložen za tebe pogotovo kad si porastao, igrao lopte, vozao motor, dovodio djevojke i hvalio se rezultatima utakmica koje si igrao. Ja sam nestala nekako u stranu. Više ti nisam bila potrebna kao nekad i htela sam da se bavim nečim, da se vratim cvjećarstvu ali kad sam pokušala toliko sam živčana bila i shvatila sam kako me sad to čini nervoznom, napetom, razdražljivom.

Nije mi niko smetao dok sam pravila aranžmane od vještačkog cvijeća, ali stalno sam osjećala kako mi nešto treba, kako ćeš me pozvati, tražiti flaster, parče maslaca sa šećerom, omesti me u poslu i tako sam bacila sve u smeće. Nisam mogla da budem mirna, staložena, koncentrisana jer sam mislila uvijek na količinu prljave odjeće, kuhanje ručka, čišćenje i na tvoje ocjene.

Sve sam ti pružila, a opet nisam ti pružila dovoljno. Možda sam trebala drugačije s tobom? Ne postoji priručnik za roditelje samo sam pratila instinkt i slušala savjete. Rekla sam ti kad si napunio 23 godine i diplomirao da odeš i pomogla ti oko kofera, htio si da ideš, da radiš u Francuskoj, a ja sam ti pomogla, kao i svaka majka bilo mi je to najteže u životu, ali poštovala sam tvoju odluku i naravno taj dan sam čekala da odeš sa prazninom u sebi u koju tek treba da padnem. I to se desilo.

Otišao si sa tatom na aerodrom. I sve je bilo u redu, mjesecima smo pričali tri puta sedmično, našao si posao, slao si slike, a onda upoznao svoju ženu, nisi htio veliku svadbu i sve je bilo riješeno na brzinu, tako to u Evropi rade. Tvoj otac je bio razočaran jer je htio da ima ogromnu svadbu pred kućom, sa sviračima, plesom, pićem i hranom, ali tvoja žena je to ljubazno odbila i mi smo to prihvatili. Bilo je lijepo tvoje venčanje, našli ste divan restoran, pozvali nas u Francusku i tu sam shvatila da više nisi moj već njen.

Da si veliki dječak, muškarac, čovjek sa poslom, novcem i statusom. Posmatrala sam te kako se ponašaš za stolom, kako se ophodiš prema konobaru i osobljem, htjela sam te opomenuti i reći da si drzak, ali onda sam se sjetila kako sam to trebala ranije, kad si bio malen uvokek si bio drzak prema prodavačima sladoleda, balona i lizalica, ali bio si dijete, bio si mi sladak takav, a sad si čovjek i… nisi.

Već tada sam shvatila kako su te novac, uspjeh i status pokvarili. Međutim za mene lično to nije bilo ništa strašno. Ti si moje dete. Takav si kakav si i ne bih te mijenjala ni za šta, ali ipak mi je bilo žao onog konobara kojem si drsko odgovarao na njegove ljubazne predloge, čovjek je samo radio svoj posao… Brzo si odrastao, a ja to nisam vidjela. Jer sam kao što rekoh uvijek čekala, čekala, čekala. Sad mi je žao što sam čekala na tvoj život dok je moj prolazio.

Ali sad u ovoj situaciji je prekasno. Sad je za sve prekasno osim za rokeči. Moj sine ja sam čekala čitav život na tebe, sad ponovo čekam da dođeš, ali to se neće desiti i s tim sam se pomirila. Kad imaš rak sa svime se pomiriš. Umirem i sad umjesto tebe čekam smrt koju i ti čekaš. Očekuješ poziv svakog trena, a onda ćeš sjesti na avion i doći da me zatrpaš zemljom.

Nećeš više čekati, a neću ni ja. Ipak jedna stvar će ostati iza mene na ovom svijetu vrijednija od tebe, a to su tvoja djeca. U njima ćeš naći moje oči, pokrete, oblik nosa, usana, neki detalj koji je preživeo i mene i tebe i živjeće još stoljećima kad nas ne bude. Jednog dana ćeš vidjeti svoju majku u očima svoje kćeri, u glasu, pokretu ili osmjehu i ona će jednog dana čekati kao što ti sada čekaš, možda budeš sretan dovoljno, pa budu brižne, pažljive i strpljive, ali sumnjam.

Jer od tebe su vidjele i naučile sve, pa će tako na tebi to i primjeniti. Uradiće istu stvar koju ti meni radiš i koju sam ja uradila svom ocu. Ostaviće te i čekati da umreš. Oh da… I ja sam to uradila svom ocu alkoholičaru kad je ležao u bolnici, ipak ja sam imala dovoljno milosti i hrabrosti da ga obiđem prije nego što je povratio vlastitu jetru i umro.

Kad sam stajala pored njegovog kreveta jedino što mi je rekao bilo je da sam ista majka. Ista žena koju je godinama maltretirao i udarao. Pogledala sam ga i okrenula se. I dočekala istu sudbinu. Nisam bila alkoholičarka, nisam te zlostavljala, ali kao je to sad bitno. Tebe nema na kraju, a uskoro neće biti ni mene. Jednog dana ćeš vidjeti u svojoj djeci ono što sam ja. I nadam se da nikad neće doći dan da doživiš od svoje djece ono što si sada ti.

Tvoja majka.”