Pismo mlade Tuzlanke: “Babo moj, da li da berem maline po 0.30 feninga ili čekiram diplomu preko grane?”

Na redakciju portala Tuzlanski.ba stiglo je pismo mlade Tuzlanke Maje H., upućeno roditelju, koje govori o trenutnoj situaciji u kojoj se nalaze mlade osobe, pismo koje nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Prenosimo u cjelosti:

„Babo moj, pišem ti iako je već ponoć. Pišem, jer nemam kome reći. Knedla zaglavila, a suza već na pola. Evo, prvi put ti kažem da sam nezadovoljna i da mi nešto fali. Pišem ti, babo, u ime svih neprospavanih noći bdijući nad knjigom. Pišem ti, babo, u ime ranog ustajanja u školu i lijeganja u devet. Pišem ti, babo, u ime svih sekcija, treninga, vannastavnih aktivnosti… Nižu se slova (u ne baš urednom redu). Ruka drhti. Brinem se, babo, za moju budućnost u Bosni. Jesi se ti ovako brinuo za sebe ili smo ti veća briga sestra, brat i ja? Babo moj, zar je jedino rješenje uzeti pasoš, kofere, diplomu i nestati?

Gurati se sa hrpom vršnjaka po aerodromima ili brati maline po 0.30 feninga? Uzdahnuti, ispuhat’ se i okrenut’ glavu od majke da ne vidi suzu koja ide. Utroba joj se trga, znam. Srce gotovo iskočilo iz grudi. Babo, jesi vidio šta nam kravate čine? Govorio si da su kravate za svadbu, veselje ili neku svečanost. Da ne donose dobro. Naša Bosna puna kravata. Daju djevojke drugim državama, kao na svadbi. Muškarci se čekiraju u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji…

Neće da im djeca pro(e)življavaju ono što su oni. Govorio si da se rad i trud isplati. Gdje se, babo, isplati da odem? Kažeš i da se cijeni ljudski znoj, u Bosni se haman samo znoje pred izbore sakupljajući glasove. I to, iz udobne fotelje i pored toplog kamina. Hvala Bogu, tehnologija uznapredovala pa ne moraju mrdnut’. Babo, šta ću ja sa svojom diplomom? Okačiti na početak plastenika dok berem paradajz? Da me tako podsjeća na svaki test, ispit, angažovanje, trud, rad, zalaganje? Šta misliš, babo, da nađem štelu… Ako se uglavim na dobru poziciju, tvoje je samo da mi kupiš dobru kravatu. Poslije dva-tri dana, moći ću sama kupovati ostale kravate, narodni budžet mi je pri ruci. Šta narod zna koliko će biti plaćena. Mogli smo i namještaj malo promijenit, ovaj više nije moderan. Mogla sam vas častiti novom odjećom i frizurama. Idete do najskupljeg frizera da vas uredi, ima da budete k’o bombonice.

Babo, i kola nam nova trebaju. Neki džip. Ništa se ti ne brini, sve će to narod platiti! Ni sami ne znaju kako se na pozicijama podijele pare. Mogli smo na zimovanje? Na Vlašić. Kako je na Vlašiću lijepo, pravi ugođaj. Ma milina. Mogli smo i…. Babo, halali. Zanijelo me. Nisam htjela kunem ti se. Znam da me nisi tako učio. Eto vidiš šta mi kravate bosanske čine. Možda su ovo stvari za kojima žudim. Uništiše mladalačke mozgove. Sputavaju nas u struci za koju se školujemo. Je l’ možda trebam završit žurnalistiku kako bih radila k’o doktorica? Ili medicinu da bih predavala matematiku u Gimnaziji? Niđe veze, aa? Al’ Bosna je takva, svi resursi su niđe veze. Osim nade, šta mi drugo preostaje?

Ma znaš šta, babo, ne bih ja da idem ako baš ne moram. Nije hića. mogu ja čekat još koju godinu. Al’ bojim se šta poslije toga? Ne mogu biti optimistična. Žao mi je. Ti si proživio 4 decenije, znaš ljudsku politiku. Pomozi. Pišem ti u ime vršnjaka. U ime mladosti. Ne u ime robovlasništva. Da berem maline po 0.30 feninga ili čekiram diplomu preko grane?“

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE