Pismo onima koje smo uhljebili: „Pokušali smo, jesmo!“

Pokušali smo, jesmo!

Stidljivo, izvinjavajući se zbog vlastitog siromaštva, ponekad smo tražili toplu odjeću za sebe, mlijeko za djecu, „hljeb za poslije“…

Ponekad, kao kočijaši, psovali smo po forumima i kantone, i entitete i državu. Dok ste vi upoznavali svoju domovinu na sastancima na Jahorini, u Međugorju, Sarajevu, Mostaru, mi bi najradije razgulili iz nje. Većina, bar.

Ono što mislimo i kako se osjećamo znali smo iznijeti i na trgove, na ulice, s vremena na vrijeme i u šatore instalirane ispred zdanja s mekim, udobnim foteljama u koje ste smiještali svoje debele guzice. Formulisali smo svoje zahtjeve u lijepo sročene apele koje su vam u naše ime upućivali sindikalni predstavnici, upozoravali vas da nam banke sjede za vratom zbog onoga što vi dugujete nama.

Dok ste iz kase koju smo mi punili grabili sve više za svoja putovanja i smještaj u bijelom svijetu, a siću davali za povratnike, zdravstvo, obrazovanje, mi smo okretali humanitarne brojeve telefona, ne bismo li povećali šanse za život nečijem bratu, sestri, djetetu… I vi ste vidjeli te očajničke pozive za pomoć, nemojte se sad praviti iznenađeni!

Počesto smo čitali i o nabavci vozila s previše konja, za vaše službene i privatne ergele, o sviti koja vas savjetuje jer ste korovska, beskičmena vrsta nesposobna raditi svoj posao! Mijenjajući jahače na našim leđima, vaše rekonstrukcije vlasti svaki put su nas koštale ko Svetog Petra popara, a nadzorne i školske odbore ste pomijerali k’o šahovske figure dok ne budete sigurni da ćete uhljebiti i posljednjeg svog tečića, amidžića, kučića, mačića… I tada smo vam, komentarima na portalima, jasno rekli šta o tome mislimo, čak smo i jezik mijenjali – od finog, akademskog, do onog u kome smo vam spominjali i oca i majku, a sve u nadi da ćete nešto od toga razumjeti.

I otvorena pisma smo vam pisali. Molili smo, ukazivali, zahtijevali, kukali – vama bilo pretaman, pa se ne osvrnuste. Bilo vam važno staviti kravatu, hinjenim osmijehom prozboriti koju za kamere i dići srpić-ručicu za izglasavanje novog kredita.

A sad biste, kao, razgovarali? O čemu to, molim lijepo, što već niste znali? I s kim?

Jesul’ to Dita, Hak, Konjuh, Guming, Direkcija za igradnju uništeni juče? Koga ste, zbog toga, strpali iza rešetaka, kome imovinu oduzeli? U ovoj zemlji rade jos samo Biro, kladionice i Vidovite Tange!

Jesu li prosvjetni radnici u vašoj nadležnosti? Je li policija? Ljekari? Jesu li nezaposleni sami krivi što im diplome skupljaju prašinu, skupa sa silnim odbijenicama za malobrojna radna mjesta na koja još niste instalirali svoje satelite?

Dosta je priče! Vrijeme je da zbacimo prošli optimizam, kojim smo se zaogrnuli dok smo pratili rezultate izbora! Vrijeme je da narod s vas skine ono što ste našim parama obukli!

Rezultati vašeg rada su lista najsiromašnijih zemalja svijeta i lista zemalja u kojima radnik plaća najviše za bastarde koji ih tuku palicom što su im sami dali! 

Pokušali smo fino, jesmo.

Sad je vrijeme da vas se riješimo! Silom!

Tekst i foto: vidiportal.ba