SLIČNE OBJAVE

Pola godine od nesreće u Raspotočju: Nema straha, samo težina sjećanja na stradale

Piše: D. PA. / 072INFO/08.03. u 15:19/Kategorija: BiH, Vijesti

– Pola godine prošlo je od velike rudarske nesreće u jami Raspotočje RMU Zenica. Osmog oktobra prije tačno šest mjeseci obavljena je i kolektivna dženaza za pet komorata koji su ponovo vraćeni pod zemlju, ovaj put zauvijek. Hajrudin Brdarac, Fejzo Isaković, Fahir Halać, Mehmed Dizdarević i Mehmedalija Halilović poginuli su časno i pošteno obavljajući svoj rudarski posao. Danas ih se sjećaju kolege Adem, Fuad i Almir…

Pola godine prošlo je od velike rudarske nesreće u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica. Osmog septembra prije tačno šest mjeseci obavljena je i kolektivna dženaza za pet komorata koji su ponovo vraćeni pod zemlju, ovaj put zauvijek. Hajrudin Brdarac, Fejzo Isaković, Fahir Halać, Mehmed Dizdarević i Mehmedalija Halilović tog septembarskog dana poginuli su časno i pošteno obavljajući svoj rudarski posao.

Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je ovih dana pogon Raspotočje i razgovarala sa komoratima koji su tog kobnog dana bili u jami i koji su imali sreću da prežive.

Prozivka je. Druga smjena rudara polako pristiže u pogon, među njima su Adem, Fuad i Almir, trojica od ukupno 29 spašenih komorata. Tog kobnog oktobarskog dana svi se nerado sjećaju i sa grčevitim izrazom na lica pričaju o njemu.

Fuad Hazić je 22 godine uposlenik zeničkog rudnika, a u njegovim sjećanjima o tom danu, kako kaže, ima materijala za cijeli film.

„Došao sam na svoje radno mjesto i sjeo sam da jedem, takav je običaj kod nas rudara, a kolege su produžile dalje do svojih radnih mjesta. Čim sam uzeo prvi zalogaj, čuo sam jak udar, a zrak je probio do mene i nosio sve pred sobom. Sve čega se sjećam je da sam u tom monetu rekao: ‘Bože, evo ga opet’“.

Fuadu je to bio treći gorski udar, pa je vrlo dobro znao o čemu je riječ.

„Kada je udar prestao, pogledao sam oko sebe i vidio ljude koji su bili razbacani svuda naokolo. Bilo su krvavi, jaukali su od bolova, a vidljivost je bila užasna, nisam mogao vidjeti ni pola metra ispred sebe. Znao sam da je gorski udar, ali nisam znao gdje je epicentar. Krenuo sam da obiđem sve prostorije i da utvrdim gdje ima zraka, a gdje metana. Mjerio sam plinsko stanje i dozivao kolege koji su otišli ispred, ljudi koji su ulazili u metanske prostorije su izgovarali šehadet i padali u nesvijest. Gledajući sve to, izgubio sam nadu”, kaže Fuad.

Dvadeset sati u jami Fuad je proveo sa svojim kolegama čekajući pomoć.

„Metan nas je stiskao sve do jedne uske prostorije, tu su bile posljednje zalihe zraka. U jednom momnetu smo vidjeli čovjeka sa lampom kako dolazi iz druge prostorije, mislili smo da je četa za spasavanje, naše pretpostavke, ipak, nisu bile tačne, to su bile kolege koje su ustale iz kome. Žalili su se kako je hladno, pa sam ja kao iskusni kopač znao da u prostrorijama u kojima su oni boravili, mora biti zraka. Škripalo je, bilo je nisko, ali to je jedino mjesto gdje je bilo zraka, tu smo i dočekali pomoć“, priča Hazić za Anadoliju.

Dva mjeseca nakon gorskog udara Adem Duraković vratio se na posao. Prvi dan povratka bio je najgori, ne zbog straha, jer Adem se jame ne plaši, sjećanja su ta koja rudarski, život čine težim.

„Nije me bilo strah, jer radim dovoljno dugo i strah sam prevazišao, ali svaki put kada siđem u jamu, sjetim se da smo mi mogli biti ti koji su poginuli“, kaže Duraković.

Sa četvoricom poginulih rudara Adem je radio osam godina.

„Kada sa nekim provedeš osam godina zajedeno, to nije mala stvar, sjetiš ga se često, vidiš lice slično njegovom, pa pomisliš da su to ti ljudi, a onda se u trenutku trgneš i sve ti se slike vrate“, prisjeća se Adem.

„Bio sam na dženazi naših komorata, gledao sam kako ih ponovo spuštaju pod zemlju, ovaj put zauvijek. Život ide dalje i jama radi, ja drugo posla nemam ali sjećanja na taj dan ostat će urezana u mojoj glavi zauvijek“, pojasnio je Duraković.

Almir Tabaković jedan je od najmlađih rudara koji su tog dana bili u jami. Nakon gotovo tri mjeseca od tragedije, Almir se odlučio ponovo vratiti na posao.

„Dvoumio sam se da li se vratiti ili ne, ali sudbina moga oca me natjerala da ponovo siđem u jamu. Moj rahmetli otac imao je 33 godine staža u jami, a poginuo je pecajući ribe, nije samo u rudniku ginuti. To me jedino ubijedilo da se vratim, a bio sam se zarekao da ću radije prositi nego se vratiti u jamu“, kaže Tabaković.

Almirov prvi ponovni silazak je, kako kaže, bio najgori.

„Priča i zezancija skrene čovjeka sa crnih i teških misli, ali i dan-danas dođe period kada se sjetim svega, najgore je kada sjećanja naviru dok sam u jami. Porodica mnogo brine, brinuli su i prije nesreće, a kamo li sad, a ja sam u jedno siguran, nema smrti bez sudbine“, kaže Almir.

Uz rudarski pozdrav “sretno”, Adem Fuad i Almir ponovo silaze u jamu. Straha gotovo da nema, samo sjećanja koja se očituju na spokojnim licima ovih časnih i hrabrih ljudi.

bh-index.com

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za Android: KLIKNI OVDJE
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za iOS: KLIKNI OVDJE