Potresne ispovijesti djece ranjene u napadima u Pojasu Gaze: “Ne želim lažne noge”

Lajan al-Baz glasno jeca u bolovima kad popusti djelovanje analgetika koje prima nakon što su joj amputirane noge, posljedica jednog od izraelskih napada na Gazu. 

– Ne želim lažne noge – rekla 13-godišnja Palestinka novinarima AFP-a u bolnici u Han Junisu, u južnom dijelu Pojasa Gaze, gdje je nabava proteza ionako gotovo nemoguća.

Osiromašenom palestinskom teritoriju, godinama pod izraelskom blokadom, a sad i pod opsadom, ozbiljno nedostaje hrane, vode i goriva, a medicinske potrepštine su rijetke.

Svaki put kad Lajan otvori oči, vidi svoje zamotane batrljke.

– Želim da mi vrate noge nazad, oni to mogu – kaže u očaju iz svog bolničkog kreveta.

“Tijela su im bila raznesena”

Njena majka Lamija al-Baz (47) kaže da je Lajan ranjena prošle sedmice u napadu na četvrt Al-Karara u Han Junisu, u sklopu izraelskog neumoljivog vojnog odgovora na krvave napade Hamasa 7. oktobra u kojima je ubijeno više od 1.400 Izraelaca, većinom civila.

Prema palestinskojm ministarstvu zdravstva koje vodi Hamas, gotovo 9.500 ljudi je ubijeno u Gazi od izbijanja rata, uključujući najmanje 3.900 djece.

Četvero od njih bili su Lajanini rođaci, ubijeni u udaru koji je 13-godišnjakinju koštao nogu, kaže njena majka.

Lamija je rekla da su dvije njene kćerke, Ihlas i Hitam te dvoje unučadi, uključujući novorođenče, ubijeni kada je u izraelskom napadu pogođena porodična kuća.

– Tijela su im bila u raznesena – kaže Lamija, koja je morala identificirati svoje kćerke u mrtvačnici. 

– Identificirala sam Hitam po naušnicama, a Ihlas po nožnim prstima.

Lajan, lica i ruku prošaranih povredama, pita: 

– Kako ću se vratiti u školu kad moji prijatelji mogu hodati, a ja ne mogu?

Majka je pokušava umiriti: 

– Bit ću uz tebe. Sve će biti u redu. Još uvijek imaš budućnost pred sobom.

“Barem sam živa”

Na bolničkom odjelu za opekotine u susjednim krevetima leže sestre, Lama i Sara al-Aga, stare 14 i 15 godina.

Ondje se liječe nakon napada 12. oktobra u kojem su ubijeni Sarina sestra blizanka Sama i dvije godine mlađi brat Jaja.

Šavovi i ožiljci od opekotina vidljivi su na Laminoj poluobrijanoj glavi i čelu.

– Kad su me prebacili ovamo, zamolila sam sestre da mi pomognu da sjednem i tada sam otkrila da mi je noga amputirana – prisjeća se 14-godišnjakinja.

– Mnogo me boljelo, ali zahvalna sam Bogu što sam još živa.

Lama nema namjeru dopustiti da joj invalidnost odredi budućnost.

– Dobit ću umjetnu nogu i nastaviti studije kako bih mogla ostvariti san da postanem doktorica – kaže.

Direktor bolnice Nahed Abu Taema objašnjava da zbog golemog broja žrtava i sve manjih resursa doktorima često ne preostaje ništa drugo nego amputirati udove kako bi spriječili komplikacije opasne po život.

– Moramo birati između spašavanja života pacijentu ili izlaganja riziku dok mu pokušavamo spasiti povrijeđenu nogu – rekao je.

Uništeni nogometni snovi

U zelenom nogometnom dresu Ahmad Abu Šahmah (14) hoda pomoću štaka uz ruševine zgrade u Han Junisu i prolazi dvorištem gdje je igrao nogomet.

Zgrada je uništena u udaru u kojem je ubijeno šest njegovih rođaka i teta.

– Kad sam se probudio (nakon operacije), pitao sam brata “gdje mi je noga?” – prisjeća se.

– Lagao mi je i rekao da je ovdje, samo je ne mogu osjetiti zbog anestetika.

Istinu je saznao idući dan.

– Puno sam plakao. Prvo o čemu sam razmišljao bilo je da više neću moći hodati ni igrati nogomet. Upisao sam nogometnu akademiju sedam dana prije rata.

Abu Šahmah navija za Barcelonu, a njegovi rođaci okorjeli su navijači Real Madrida.

Jedan od njih, Farid Abu Šahmah, kaže: 

– Kad mogao vratiti vrijeme i vratiti Ahmadu nogu, odustao bih od Reala i postao navijač Barcelone poput njega – prenosi Hina