enver 750x422 1


AUTOR:
Portal 072info

DATUM:

U BiH svakdonevno raste broj starijih osoba koje zbog cjelokupne situacije u zemlji ne žive dostojanstvenim životom. Samo na području Sarajeva 195 osoba ima stotinu ili više godina. Jedan od njih je i Enver Mrzić s Ilidže.

31. januara je napunio 102 godine. Enver Mrzić, čovjek čije je prezime u potpunom neskladu sa životnom filozofijom, tj. onim što ljudi tako definišu. Iako je duže od jednog vijeka na zemlji čiji je veliki dio obišao, ne voli da filozofira, da pametuje ili mudruje. Nema savjet ni za život ni za dug život.

“Svako ima, Bože moj, svojih problema, ne bih ja ispravljao… Nema mi ništa gore nego kad neko kaže ‘pa trebao si ovo pa trebao si ono’. Neka radi kako ko hoće ja nikog ne ubjeđujem. Narav, to puno znači. Nikad se ne ljutim, ne znam šta je to huja, da sam se svađao, da sam se bio, nikad se svađao nisam. Meni je smiješno kad čovjek zagalami, kako može čovjek na čovjeka galamiti, ili udariti čovjeka ili ubiti čovjeka, to ne može meni nikako u mozak ići. Ovdje su prije rata bili miješani, katolika, Srba bilo… sve su mi to bili kao braća, i dan-danas se pazim s njima. Nema razlike nikakve“, ispričao nam je Mrzić.

Radni vijek Enver je proveo kao ortoped protetičar. Životnu energiju, uvijek mu je, kaže, obnavljao rad. I poslije posla se hvatao posla.

“Najviše sam radio uvijek. Ja kad dođem s posla odmah se prihvatim bašte. Najljepša mi je bašta bila, najurednija. Naiđu ljudi ovuda idu u džamiju i kažu mi ‘ti samo radiš’. Šta ću, vi idete od Boga tzražite a ja na svoj način stvaram. Meni je svako fin. Šta god ko radi, radi sebi, svako ima svoj život svakog ja razumijem. Ja hvala Bogu nemam nikakvih problema, neka se zdravo, što je najvažnije“, dodao je.

Jedini trenutak u kom je rekao da mu je zbog nečega žao bio je kada je prokomentarisao da bi više volio da smo došli na ljeto i vidjeli kako izgleda njegov vrt sa 25 vrsta ruža i 2 magnolije. Voli prirodu, umjetnost, bio je planinar ali i basista.

“Onda sam ja svirao, bio sam u glazbi, 1936. sam ja svirao na koncertu u Titovoj. Sakosofonista bio, bio džezista, sa džezovima svirao…”, rekao je Mrzić.

Muziku i dobru atmosferu koja uz svirke ide, voli i danas.

“Prošle godine, za Dan žena, u hotelu sam bio glavni, igrao, skakao, svašta. Ja niti sam pio niti sam pušio, niti sam išao na utakmice, niti sam lutrije ganjao, samo planina. Da me nije tramvaj jednom udario, mogao bih reći da nikad nisam bio bolestan. Svi kažu dobro si prošo, jesam vala hvala Bogu dobro prošao. Imao sam lijepih dana, volio putovati, od Briona pa do Ulcinja, nema mjesta u kom nisam bio. U Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, u ortopedijama, bio kao u svom preduzeću. Najvažnije mi je što volim narod, meni je sad najgore ovdje što nemam svijeta jer sam naučio sa svijetom. Takav mi je bio i položaj u poslu da su mi dolazili invalidi, svaki dan drugi. Bio sam u Crnoj Gori, bio u Makedoniji, Sloveniji, Stambolu, Austriji, Italiji, Mađarskoj, Poljskoj, svugdje hodao, dobro mi je bilo. U Stambolu, recimo ja sam vidio ljudi rade čitavu nedjelju, dođe nedjelja, on opet kod radnje stoji, mnogi su tako proveli život. A ja Boga mi nisam, ja sam koristio svaku minutu“, kazao je.

Ne postoje periodi života kojih se Enver sjeća sa tugom, čak se i ratova prisjeća birajući one momente koji su ga ispunjavali nečim dobrim.

“Kad sad skontam šta sam svašta preživio, gdje sam sve bio, baš mi je bio buran život. Proveo sam u onom ratu 4 godine i 12 dana. Ovaj rat čitav rat sam radio. Žena kukala, nećeš ići ali ja sam išao, sa svakim sam invalidom prijatelj bio, ne mušterija, nego prijatelj, drug… Najljepše sam proveo za vrijeme onoga rata, iako sam bio u strahu, ali inače dobro mi je bilo. Naveče svi na stražu a ja u Dom armije na igranku. Bilo je i prije lijepo i sad je lijepo, jer takva mi je narav da mi je sve lijepo. Jeste da je veselije prije bilo, ali Bože dragi, takav je život, nikad nisam kukao. Šta ću, kažu Francuzi, ke sera sera, šta će biti biće“, ispričao nam je.

I sve će kaže, dočekati u miru sa sobom i sa ljudima, zahvalan za svaku godinu, svaki minut života.

“Kad bih se opet rodio, ne bih drugi izabrao. Fin mi je bio“, rekao nam je.

Enveru je supruga umrla prije 4 godine, ima sina, 2 unuka, sestru u Americi, suprugine bratičine ga obilaze, donesu ako mu je nešto potrebno, ali uglavnom o svemu brine sam, zna da skuva, kuća je topla i čista. Voli da izađe u dvorište i bar izdaleka progovori sa prolaznicima. U Americi kaže nije ostao jer po kvartovima sve kuće i ulice liče jedne na druge, kod nas je, kaže interesantnije, ljudi su komunikativniji, sve je živopisnije. Politika ga ne zanima i ne tjera odavde. Jesen života ne postoji u njegovom riječniku. Čeka proljeće i ljeto i miris 25 vrsta ruža u svom dvorištu.