Priča Nadije Mujagić, Bosanke koja je 1997. otišla u Ameriku pa objavila knjigu o opsadi Sarajeva

Nadija Mujagić, Bosanka s adresom u Bostonu, nedavno je objavila knjigu pod nazivom “Ten Thousand Shells and Counting”. Riječ je o knjizi koja je napisana iz perspektive tinejdžerke i govori o autentičnim dešavanjima tokom ratnih godina (1992.-1995.) i prije.

Mujagić je 1997. godine odselila u Ameriku, a nakon toga je diplomirala književnost na Harvardu. Još uvijek se bori za svoj status u Americi i doprinosi Bosni i Hercegovini, uz poruku da se nikome ne ponovi ono što je napisano u knjizi.

Za Klix.ba ispričala nam je kako su izgledali njeni počeci u Americi, “uvela nas” u svoje memoare te govorila o tome koliko je teško izboriti se za status u Americi nekome ko dođe iz Bosne i Hercegovine.

“U Ameriku sam stigla u julu 1997. godine i sami počeci su bili veoma teški s obzirom na to da se, pri samom dolasku, čovjek mora navići na nove običaje, kulturu i navike. Odmah nakon godinu počela sam da studiram i to mi je bila odskočna daska da se prilagodim novim uslovima”, počela je svoju priču Mujagić.

Nije bilo lako, kaže nam, dimplomirati na Harvardu, uzimajući u obzir činjenicu da pripada generaciji koja je provela srednju školu u podrumu, a obrazovanje je bilo organizovano s minimalnim resursima tokom cijelog rata.

Svi imamo tešku i bolnu priču iz ratnog perioda

“S obzirom na poteškoće, barem za mene lično, da se brzo adaptiram na novu i veoma različitu kulturu od naše, studij mi je došao kao pozitivna distrakcija, a najveća motivacija je bila da samoj sebi dokažem da je uspjeh moguć bez obzira na životne prilike. Mislim da je obrazovanje, bez obzira na obrazovnu instituciju, veoma bitno za jednog čovjeka, jer ono širi vidokruge i pomaže da rješavamo, kako naučne tako i socijalne i filozofske probleme zeitgeista iz različitih uglova. Ako želim bilo kakvu poruku prenijeti mlađim generacijama, to bi bilo da je obrazovanje glavni stub zdravog društva i da je spremnost na naučni rad veoma bitna da bi se rješavali, kako lokalni, tako i svjetski problemi”, smatra Mujagić.

Knjiga “Ten Thousand Shells and Counting” napisana je, govori nam, iz tinejdžerske perspektive o ratnim dešavanjima za vrijeme opsade Sarajeva.

“Svi imamo svoju tešku i bolnu priču iz tog perioda pa je time i moja knjiga napisana iz unikatne i autentične perspektive. To je ustvari priča o jednoj tinejdžerki koja je, kao i ostali, pokušavala da živi i razvija se normalnim tokom, ali u većini slučajeva taj razvoj u zrelu osobu se bio poremetio s obzirom na okolnosti”, kaže naša sagovornica.

Pisanje knjige bio je, dodaje, dugotrajan proces, ono je počelo pri samom dolasku u Boston, ali taj čin je postao težak s obzirom na to da prisjećanje na ratne doživljaje ostavlja poseban psihički trag.

“Moj suprug, naučnik i bivši profesor sa širim akademskim iskustvom i sa više od 80 objavljenih naučnih radova i nekoliko patenata, je taj koji mi je dao podršku i ideju da se moj projekt okonča i izađe na vidjelo. Nakon duge pauze knjiga je relativno nedavno napisana, ali proces nije bilo lagan”, priznaje.

Nada se da se ovom literaturom može izvući bitna poruka, a to je da je rat totalno apsurdan i da tu nema pobjednika ili da tolerancija među nacijama i različitost ljudi mora postojati za opstanak i prosperitet jedne multinacionalne države.

“Za našu relativno mladu državu mislim da je veoma bitno da postoji kanon literature koji opisuje ratne događaje u BiH da bi se time historija jasnije oblikovala, a da se genocid nad bh. narodom ne bi ponovio. Kada vidim da se neki historičari ili literati, poput Petera Handkea ili Jessice Stern, petljaju u pisanje naše historije i pri tome poriču genocid u BiH, važnost takvog kanona postaje sve veća. Svjesna sam da postoje knjige slične mojoj, kao što su ‘The Bosnia List’ Kenana Trebinčevića ili ‘The Cat I Never Named’ Amre Šabić-el-Rayess i ta literatura je veoma bitna da se razvija svijest, ne samo u našoj državi, nego i širom svijeta”, poručuje Mujagić.

Kao i svima koji nisu imali priliku da izbjegnu iz Sarajeva ili BiH 1992. godine, doživljavanje rata bilo joj je, prisjeća se, jedan od najtežih perioda u njenom životu.

Preživljavanje bez struje, vode, grijanja…

“Rat i opsada Sarajeva su se desili tako brzo i naglo da na samom početku niko od nas nije bio svjestan ko je ustvari bio agresor i zašto. Na samom početku rata, tačnije 17. juna 1992., Aerodromsko naselje u Sarajevu, gdje smo i živjeli, palo je u ruke srpske paravojne formacije pa smo time moja porodica i ja postali ‘izbjeglice’ u gradu u kojem su generacije i generacije mojih roditelja rođene i odrasle. Mi smo uspjeli da izbjegnemo taj teror, ali to jutro, 74 nevine osobe su smrtno stradale, dok su ostale komšije završile u logoru”, s knedlom u grlu se prisjeća Mujagić.

Ona i njena porodica su, nastavlja, u međuvremenu živjeli na Dobrinji 5 u Sarajevu, dok je taj dio grada bio pod duplom opsadom nekoliko mjeseci na početku rata.

“Dupla opsada je značila da bukvalno nismo mogli da provirimo kroz prozor, a kamoli da odemo do grada. Knjiga detaljnije opisuje doživljaje za vrijeme rata, dnevno granatiranje, preživljavanje bez vode, struje, grijanja i hrane, ali i svjedočenje ubijanja nevinih žrtava rata pred našim očima. No, bez obzira na strahove i patnje koje smo doživjeli, bilo je i sretnih i pozitivnih trenutaka s obzirom na to da je postojala generalna empatija i kolektivna podrška među ljudima, jer smo dijelili istu tešku sudbinu za vrijeme opsade bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovijest”, otkriva Mujagić.

Veoma je ponosna, ističe, na činjenicu da je nedavno dobila poziv da svoju knjigu predstavi studentima na Univerzitetu Yale.

“Za razliku od vremena mog dolaska u Ameriku, politička klima ovdje se znatno promijenila što se tiče borbe za status imigranata. Za vrijeme Klintonove administracije imigracija je bila dobrodošla, ali s trenutnom administracijom postoji doza antiimigrantske politike gdje se mržnja prema ‘ostalima’ brzo širi.

Nedavno sam bila pozvana na Univerzitet Yale da razgovaram i predstavim knjigu studentima koji trenutno čitaju o prošlim konfliktima u Kosovu, Siera Leoneu, Ruandi i BiH i jedno od postavljenih pitanja je bilo da li mislim da postoji šansa da izbije rat u Americi. Moj odgovor je glasio da današnja američka politička situacija podsjeća na vrijeme raspada Jugoslavije i širenja mržnje i straha među ljudima, a i komšijama koji su decenijama živjeli mirno i skladno. Tako da ta mogućnost nije isključena, ali bi taj rat ovdje definitivno drugačije izgledao”, priča Mujagić.

Poručuje kako iskreno vjeruje da je obrazovanje, kao i tolerancija, pa i sama ljubaznost na ličnom nivou, jedna od najbitnih prepreka za širenje straha i mržnje.

“Strah i mržnja, izgrađena kroz propagandu, su najgora oružja jednog političara, koje smo i mi sami doživjeli prije raspada Jugoslavije. Naučili smo iz sopstvenog iskustva da takvom propagandom profitiraju samo političari i niko drugi. Mada se ispostavilo u većini slučajeva da je i njihova dobit bila kratkotrajna”, smatra Mujagić.

U BiH dolazi jednom ili dva puta godišnje, jer njena porodica i prijatelji žive u Sarajevu.

“Sarajevo i BiH su mi još uvijek u srcu i, naravno, grad mi mnogo nedostaje, a prvenstveno moja porodica i ljudi koji čine taj grad. Nažalost, ove godine neću imati priliku da idem u posjetu zbog pandemije koronavirusa, pa se iskreno nadam da ću uspjeti nadoknaditi dolazak svom voljenom gradu već iduće godine”, kazala je Mujagić.

Klix.ba