PRILIKA ZA POSAO: Plaće nikad veće, za neke poslove i do 2.000 eura

Recepcioneri, konobari, kuhari, sobarice i čistačice, taksisti i animatori, pizza i roštilj majstori… – na Jadranu trenutno vlada prava pomama za sezonskom radnom snagom, koja će na leđima iznijeti turističku sezonu.

Iako se na berzi i u oglasima redovno traže i zidari, tesari, općenito građevinski radnici, ali i oni spremni zaraditi plaću u poljoprivredi, ugostiteljski poslovi trenutno su u žiži zanimanja.

Društvene mreže preplavljene su oglasima vlasnika ugostiteljskih objekata na obali, koji najčešće trebaju djelatnike do 1. oktobra. A njih, općepoznato je, u sezoni itekako manjka, piše Slobodna Dalmacija.

Osim iseljavanja u inostranstvu, jer nekoć omiljeni Slavonci davno odoše put Irske, na tržište rada utjecala je i pandemija koronavirusa, koja je ‘progutala’ dobar dio radne snage iz sektora ugostiteljstva u razdobljima zatvaranja ili ograničenog rada kafića, restorana i noćnih klubova.

Mjere državne potpore od 4000 kuna (oko 1040 KM) mnogima su, razumljivo, bile nedovoljne za pokrivanje redovnih mjesečnih troškova što je dovelo do odljeva ugostiteljskih djelatnika u druge sektore.

I sad je panika. Uz obveznu naznaku “hitno” poslodavci s Jadrana obećavaju plaće od 1000, 1200 do 1500 eura plus bonus, plus slobodan dan u sedmici (ko ga je ranije smio pitati), ali radnika nema, pa nema. 

Zato su se poslodavci iz Hrvatske ponovo okrenuli onima iz uvoza – najviše ih je iz susjednih zemalja BiH, Srbije, Kosova, Sjeverne Makedonije, ali i Albanije, Ukrajine, pa čak Nepala i Indije.

MUP Hrvatske je objavio kako je lani izdano 82.000 radnih dozvola, a procjenjuje se da će tako bi i ove godine. Samo u turizmu, procjenjuje se, nedostaje oko 30.000 radnika. Svima njima je, naravno, uoči svake sezoni motiv isti – što viša plaća i što bolji radni uvjeti, pa dok Hrvati iz tih razloga odlaze prema Njemačkoj i Irskoj u RH pristiže radna snaga iz okruženja…

“Želiš plaću od 1200 eura? Rad na sezoni, Hrvatska 2022.. Kuhari, pizza majstori, konobari, barmeni, spremačice, sobarice, pomoćni radnici. Vidimo se 20. aprila u hotelu ‘Drina’, Bijeljina”, još je u aprilu objavljen jedan od oglasa u RS s pozivom zainteresiranima na intervju. A u jednoj od Facebook grupa za sezonsku radnu snagu uz kontakt broj u BiH, primjerice, i ovaj: “Potrebno više vozača za Bolt taxi u Hrvatskoj 1800 – 2400 KM mjesečno. Smještaj osiguran”.

I onda se događa da, primjerice, iz Trebinja, grada s oko 30 hiljada stanovnika, tokom ljeta i do dvije hiljade ljudi odlazi na rad u tridesetak kilometara udaljeni Dubrovnik i njegovu okolicu, dok trebinjski poslodavci u raznim sektorima ostaju bez zaposlenih.

“Uistinu nam na Jadranu nedostaje radne snage, ne samo konobara nego i cockatil majstora, barmena, kuhara… Možda sveukupno 20 ili 30 hiljada radnika. Bit će baš zeznuto pronaći ih. Čak nisu toliki problem ni plaće, jer su ih ugostitelji digli, pa konobari, koji inače imaju prosječnu početnu plaću sedam ili osam tisuća kuna, u sezoni dobiju devet. No, problem je što puno poslodavaca i dalje živi u nekim vremenima, koja su vrijedila prije 15-20 godina.

A to znači da misle kako ljudi mogu raditi bez slobodnog dana, obećavaju im se brda i doline, a na kraju se to ne ispoštuje. I onda se radnici osjećaju prevareno, izigrano. Dakle, i dalje postoji dio ugostitelja koji izrabljuje ljude i bacaju ljagu na sve ostale – kaže Domagoj Petričević, predsjednik Udruge noćnih klubova i barova.

Njegova firma, kako ističe na svu sreću brine o poslovanju cijelog niza ugostiteljskih objekata i ima stalne zaposlenike, koji neće otići iz nje, jer znaju kako neće raditi samo sezonu nego će za njih i zimi biti posla, čak i dodatnog, u nekim klubovima gdje će uz redovnu “ok plaću” moći još dobro zaraditi tijekom vikenda. A to su razlozi koji drže djelatnike tu gdje jesu…

“Imaju nekakvu sigurnost, što je jako važno. I nije im do promjene radne okoline samo za sezonu gdje možda mogu zaraditi i nešto više, ali ovo im je sigurno za cijelu godinu. I kod kuće su”, objašnjava Petričević. A nastoji ih i razumjeti:

“Nije to lak posao, taj konobar je i sociolog i psiholog i psihijatar. Ima i gostiju koji će potrošiti 200 kuna (oko 52 KM) u restoranu i tražiti da ih se za taj novac tretira kao kraljeve, vrebati im dlaku u jajetu. Znaju izluditi te jadne ljude, koji rade po deset sati na ovim vrućinama, traže ovo i ono. Ne priznaju greške… Težak je to posao, ljudi znaju nakon nekog vremena otići, jer pucaju”.

Splitski ugostitelj otkriva kako mu puno kolega iz Beograda javlja kako je metropola u susjedstvu trenutno preplavljena oglasima u kojima agencije regrutiraju ugostiteljske radnike iz Srbije pozivajući ih na rad tokom sezone u Hrvatskoj. Otkako nema iseljene radne snage iz osiromašene Slavonije ovdašnji poslodavci uobičajeno je traže u BiH, Srbiji, Makedoniji…, ali je ni tamo nema dovoljno. I Bosanac će radije u Njemačku nego u Hrvatsku.

Kako je iscrpljen kadrovski bazen u neposrednom susjedstvu tako ih sve više poseže za radnicima iz Azije (Nepal, Filipini, Indija…), koji su ranije popunjavali isključivo sektor građevine. No, nisu to najsretnija rješenja i to ne zato što se radi o nedovoljno marljivim ili poštenim radnicima nego naprosto o činjenici, smatraju turistički stručnjaci, što je riječ o uslužnom tipu industrije u kojoj hrvatski radnik uvijek nudi kvalitetnije autentično iskustvo domaćinstva, jer turizam podrazumijeva kontakt, razumijevanje konteksta i kulturološku uklopljenost.

Petričeviću je poznato kako su u nekim splitskim hotelima već nekoliko sezona zaposleni radnici iz Azije. Govori kako rade u kuhinji…

“Oni jesu jeftini, ali ne možete se na njih osloniti kao na domaće ljude”,  smatra i slaže se s onima koji drže da je domaći radnik najbolji radnik.

“Ovdje su ljudi, koji drže do neke razine poslovanja, naučili na kadar koji zna strane jezike i koji je osposobljen za svoj posao iako se i kod nas danas svako zna nazivati konobarom. Naravno, sve ovisi o tipu ugostiteljskog objekta… Ipak, radnici koji stižu iz Azije ne mogu to pratiti, kao, primjerice, oni koji već godinama rade iste poslove u Kataru ili Turskoj”, tvrdi Petričević.

Kako se navodi u oglasima lanac pekara s tradicijom na Krku potražuje više osoba na pozicijama:”Pekari 1300-2000€ (minimalno 1 godina iskustva – izrada hljeba, peciva, pita, bureka, lisnatog peciva…); prodavačice 700-1100€ (prodaja pekarskih proizvoda, rad na blagajni); čistačice 700-900€ (održavanje higijene u pekarama, rad na blagajni)”.

“Konobarska usluga koju mi ovdje pružamo u hotelu od pet zvjezdica tamo se već dobije u onima s tri zvjezdice, jer se tamošnji djelatnici iz Azije doslovno ponašaju kao sluge gostima. Ali, oni su ih tamo i naučili i osposobili, a kod nas to nije slučaj, zato kod nas većinom rade u kuhinjama.

S druge strane, naši konobari znaju biti i neugodni prema gostima, a poslodavci se moraju prilagoditi i trpe, jer znaju da će ovi dati otkaz ako im nešto prigovore. Začarani je to krug”, kaže predsjednik Udruge noćnih klubova i barova napominjući kako postoji još jedan veliki problem u slučaju sezonske radne snage, a tiče se ovdašnjih učenika i studenata, koji se prilično nonšalantno odnose prema poslu u sezoni”, ističe Petričević, piše Slobodna Dalmacija.

“Puno njih jednostavno ne želi raditi, jer im mama i tata imaju para, a ima i drugih koji su vrijedni. I onda dolazi do problema… Ovi prvi ljeti izlaze, kupaju se, a ovi drugi rade. I onda, kad dobiju prvu plaću od 6000 kuna (oko 1560 KM), kažu:

“Šta ću ja raditi cijelo ljeto? Idem se i ja kupati kao i ostatak ekipe!” I onda u srcu sezone daju otkaz. Neozbiljni su… Taman kad ih naučite poslu, oni odu. Dignu prvu plaću, a kako odluče sebi zaraditi za polaganje vozačkog što trenutno košta 4500 kuna ( oko 1170 KM), njima je dovoljna i ta jedna. I odoše oni… Zato je strašno nesigurno angažirati učenike i studente u sezoni. Rijetki izdrže cijelu, jer se ubitačno radi, vruće je… Nisu naučeni na rad, nisu spremni, a onda kad ih naučimo, za što treba vremena, ubrzo zbrišu – kaže Domagoj Petričević.