Prof. dr. Sinanović: Osobe koje su imale COVID-19 u većem riziku od …

Specijalista neuropsihijatrije Osman Sinanović smatra da je COVID-19 pandemija utjecala na porast broja ljudi sa demencijama, u svijetu pa i kod nas, a oni koji su imali tu bolest u većem su riziku da vremenom razviju demenciju.

– Oni koji su imali COVID-19, nevažno za težinu simptoma, u većem su riziku da vremenom razviju demenciju – kazao je za Fenu prof. dr. Sinanović. Precizirao je da su neadekvatan odnos prema faktorima rizika i redukcija kontakata vodeći razlozi zbog kojih je, posebno tokom lockdowna, povećan rizik od demencije.

Generalno, kako je kazao na osnovu iskustva iz prakse prof. Sinanović, u porastu je broj ljudi sa demencijama. Sve više je starih ljudi koji žive sami jer su im djeca „po svijetu“, nedovoljan je broj kvalitetnih ustanova za brigu i njegu, njima potrebni lijekovi nisu svi na esencijalnim listama.

– U našim kliničkim centrima ne razvijaju se odjeli (izvrsnosti) za dementna stanja kao što je to slučaj u svijetu pa i okruženju (Ljubljana, Zagreb, Beograd) što rezultira manjkom „pravih“ eksperata/specijalista za demencije među neurolozima i psihijatrima – naglasio je prof. dr. Sinanović.

Kako je kazao, demencija je skup simptoma koji mogu biti uzrokovani mnogim oboljenjima. Većina tih bolesti uzrokuje patološke promjene u mozgu. Ovisno o bolesti, koja je u podlozi i lokalizaciji promjena u mozgu, demencija ima različitu kliničku prezentaciju – različite simptome.

– Kod demencije postoji višestruki poremećaj viših kortikalnih funkcija uključujući pamćenje, mišljenje, orjentaciju, razumjevanje, računanje, sposobnost učenja, govora i rasuđivanja. Svijest nije poremećena. Često je pridruženo oštećenje kognitivnih funkcija kojemu katkad prethodi deterioracija u emocionalnoj kontroli, socijalnom ponašanju i motivaciji. Gubitak kognitivnih i emotivnih sposobnosti je prisutan u takvoj mjeri da ometa svakodnevnu aktivnost bolesnika i značajno smanjuje njegovu kvalitetu života. Danas je poznato više od 50 oboljenja, koja mogu uzrokovati demenciju među kojima je najčešća Alzheimerova bolest – naglašava.

Doktor Sinanović precizira da je Alzheimerova bolest (AB) sporo, progresivno, neurodegenerativno oboljenje od kojeg obolijevaju uglavnom osobe starije životne dobi.

Bolest je dobila ime po njemačkom neurologu Aloisu Alzheimeru (1864-1915), koji je 1907. godine prvi opisao jednu bolesnicu sa demencijom.

– Postoje dva oblika demencije kod AB, sa ranim i kasnim početkom. Demencija kod AB sa ranim početkom razvija se prije 65. godine života. Ima relativno brzi pogoršavajući tok i izražene višestruke poremećaje viših kortikalnih funkcija. Bolesti sa kasnim početkom podrazumijevaju razvoj demencije nakon 65. godine života, najčešće u kasnim 70-im godinama ili kasnije, sa polaganim razvojem i poremećajem pamćenja kao glavnom kliničkom karakteristikom – naglasio je.

Simptomi AB bolesti obično počinju postepeno, gotovo neprimjetno, pa ni bolesnik niti njegova porodica ne mogu odrediti tačan početak. U početku bolesnik zaboravlja obične stvari, pa dogovore i obaveze, potom vrlo važne činjenice iz svakodnevnog života (isključiti struju, zatvoriti plin, vodu….). Postaju ovisni o tuđoj pomoći i narušena je sposobnost pamćenja novonastalih sadržaja.

– U sljedećoj fazi se ne sjećaju imena bliskih rođaka i prijatelja, brojeva telefona, zanimanja, školovanja, djece i te praznine u sjećanju popunjavaju konfabulacijama (izmišljenim događajima). Kako smetnje pamćenja postaju izraženije, tako postaju uočljivi i drugi kognitivni ispadi. Bolesnikov govor postaje usporen radi nesposobnosti pronalaženja adekvatnih riječi, slično je i prilikom pisanja. Ukupni vokabular biva smanjen, te govor postaje siromašan i stereotipan. Prije odgovora na pitanje bolesnik ga ponavlja, a kasnije izgovara svaku riječ (eholalija) – naglasio je.

Kako je kazao dr. Sinanović, osim teškoća u produkciji postaju sve izraženije i smetnje u razumijevanju govora, dok repeticija dugo ostaje očuvana.

– Rečenice postaju nekompletne, sa dosta parafazija (govorni poremećaj kod kojeg osoba izobličuje ili zamjenjuje riječi ili slogove, a da toga nije svjesna), potom spontana produkcija sve oskudnija do mutizma u terminalnom stadijumu.

Uz poremećaje govora biva narušena sposobnost pisanja i računanja. Snalaženje u prostoru postaje otežano zbog čega bolesnik nije sposoban pronaći put kući, voziti automobil, niti slijediti upute kako pronaći cilj. Kako bolest napreduje, bolesnik više ne zna upotrebljavati svakodnevne predmete u kući (za vrijeme jela, kuhanja, pranja, održavanja higijene) i konačno samo osnovne, prividno automatske radnje, ostaju donekle očuvane. Usporedo sa gubitkom opisanih kognitivnih funkcija vidljivi su i poremećaji praksije (sposobnost izvođenja pokreta, jednostavnih i složenih, na koordiniran način da bi se izvršio neki zadatak), rasuđivanja i ponašanja. Nerijetko nerazumne odluke u poslu, naročito u radu sa novcem, mogu biti prvi znak bolesti – naglasio je.

U daljem toku bolesti bolesnik može postati apatičan i nezainteresovan, nekad nemiran i agitiran. Počinje zanemarivati svoj izgled, postaje paranoidan, remeti se ritam sna i budnosti, javljaju se i halucinacije. Bolesnik postaje zajedljiv i sumnjičav prema članovima porodice, dok sa druge strane postaje potpuno indiferentan na događaje koji u zdravih osoba pobuđuju emocije. Zanemaruje potrebu za hranom, što dovodi do gubitka tjelesne težine.

U uznapredovalom stadiju bolesti prisutni su, ističe prof. dr. Sinanović, znaci lezije frontalnog korteksa (primitivni refleksi, paratonija, dezinhibicija), poremećaj gutanja, gubitak kontrole sfinktera i posturalnih refleksa što bolesnika veže za krevet.

– U završnim fazama bolesti bolesnici su u vegetativnom stanju, sa paraplegijom u fleksiji (“fetusni položaj”), mutistični i inkotinentni. Umiru od komplikacija kao što su septikemija, pneumonija, plućna embolija, urinarna infekcija ili infekcija dekubitalnih rana. Prosječna dužina trajanja bolesti je osam godina – kazao je.

Doktor Sinanović pojašnjava da se, faktori rizika za demenciju, mogu podijeliti na faktore na koje se može i one na koje se ne može utjecati. Nemodificirajući faktori uključuju spol, genetske faktore i dob.

– Potencijalno modificirajući faktori rizika za demenciju su nizak nivo educiranosti, visok krvni pritisak, pad sluha, pušenje, gojaznost, depresija, fizička neaktivnost, šećerna bolest i manjak socijalnih kontakata. Godine 2020., tzv. Lancet komisija za demencije na taj spiska dodala je još tri faktora rizika za demencije na koje se može utjecati i to ekscesivno uzimanje alkohola, traumatsko oštećenje mozga i aero zagađenje. Smatra se da bi se, adekvatnim odnosom prema faktorima rizika, učestalost demencija mogla značajni smanjiti – kazao je.

Kako je precizirao, učestalost demencija značajno ovisi od dobi. U razvijenim zemljama, oko deset posto osoba dobi od 75 do 80 godina ima neki oblik demencije, u dobi od 85 do 90 taj procent se penje i do 30 posto.

– Mi nemamo tačne podatke o učestalosti demencija, ali po svemu sudeći procenti u našoj zemlji su veći od navedenih – naglasio je prof. dr. Osman Sinanović u razgovoru za Fenu.

Osman Sinanović je profesor emeritus neuropsihijatrije (neurologije i psihijatrije) na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Univerziteta nauke i tehnologije u Sarajevu. Gostujući profesor na Sveučilištu u Osijeku i Veleučilištu u Vukovaru.