Portal 072info

Prošla je još jedna godišnjica granatiranja RTV doma BiH: Ovo su iskustva boraca za istinu

Screenshot 3 762
TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Radio-televizija Bosne i Hercegovine je bila glas istine u ratom razorenoj zemlji i iz nje prema svijetu. Hrabri novinari, snimatelji, tehničari i drugi nisu dozvolili da taj glas utihne u ratnim godinama.

Nevjerovatnu predanost profesiji – novinarstvu su pokazali 28. juna 1995. kada je sivi dom teško bombardovan. Šta je značilo biti novinar u ratu ispričali su nam bivši i sadašnji uposlenici RTV BiH.

Novinarsko iskustvo u jednom od najtežih trenutaka za historiju Bosne i Hercegovine stekla je i Duška Jurišić. Jedna je od brojnih medijskih radnika koji su u opkoljenom Sarajevu, kako je rekla, samo radili svoj posao. Javnosti je prvo postala poznati glas kultnog Radija 202, da bi onda postala poznato televizijsko lice. Na početku razgovora za Klix.ba prisjetila se dešavanja na početku rata u kolektivu u kojem je tada radila.

“Ovo je kuća koja je svojevremeno zapošljavala 2.400 radnika. Razumjela sam činjenicu da se većina ljudi susretala s nečim što je nepoznato i sa životnom opasnošću. Međutim, to je bilo iznimno bolno i teško vrijeme zato što je značajan dio kolega u aprilu i maju 1992. otišao na Pale gdje se formirala, tada smo mi to zvali Srpska televizijska stanica. Nakon toga, zna se šta se dešavalo, o čemu je izvještavala i kako. Vrlo dobro se sjećam, u trenucima iznimne životne opasnosti – ubijanje ljudi po sarajevskim ulicama – kada smo došli u RTV dom, te konekcije, linka koji je uspostavljen, odnosno koje su naše dojučerašnje kolege uspostavile s Pala i pokušali smo nešto saznati”, kazala je.

Prema riječima Duške Jurišić, tada je pripadala mlađoj generaciji novinara i nije poznavala kolege koji su otišli na Pale. Tada je radila na Radiju 202. Osvrnula se na reakciju RTV Bosne i Hercegovine na to da je počeo rat.

“Mi smo se relativno brzo organizovali shvativši da više nećemo moći producirati sva četiri programa radija – prvi, drugi, treći program Radija Sarajevo i lokalni, gradski televizijsku stanicu Sarajevo 202. Svi smo se okupili, vjerovatno i u tom strahu i zabrinutosti, u tzv. PP centar – prijemnopredajni centar radija. Sjećam se te tonske konekcije s kolegama koji govore da će kratko trajati i da nisu ponijelid ovoljno garderobe, jer računaju da će se brzo vratiti”, naglasila je.

Za nju je, kako je navela, podjela koja je nastala na početku rata bila stravična.

“Taj šok da se oprema RTV Sarajevo nosi na Pale. Samo su nam javljali kako su odnesena reportažna kola, kako je nestala kamera… Bilo je osipanje na početku i činilo mi se da nas je malo”, posvjedočila je Jurišić.

Dešavanja uoči i početkom rata nisu trajala kratko, kako se mislilo. Brzo su to shvatili i radnici sivog doma. Cilj im je bio emitovati program pod svaku cijenu, pa i po cijenu života.

“Ja sam bila relativno mlada i imala sam nekoliko godina iskustva rada na radiju. Meni je bilo stalo da radim i da što prije organizujemo posao. Pogoršavala se sigurnosna situacija. Rat niko u tim trenucima nije tako nazivao, već sukob, tenzije. Malo vijesti je bilo sa terena. One su dolazile i pojačavale zabrinutost. Sve više smo izvještavali o tome. Kako se pojačavala ratna opasnost, onda smo počeli da se organiziramo na način da u zgradi RTV Bosne i Hercegovine ostajemo od 24 do 48 sati, jer je bilo rizično vratiti se kući. Ali, znate šta je bilo bitnije? – Jako smo se trudili da radijski program ne prestane”, istakla je.

I u tome su uspjeli. Ni u jednom trenutku od 1992. do 1995. godine radijski program nije prekidan, podsjetila je Jurišić i naglasila neprocjenjivu ulogu ovog medija.

“On dobija drugu funkciju nakon nekoliko mjeseci kada su svi shvatili da se dogodila strašna agresija, da se na terenu, kao i u Sarajevu događaju stravični zločini, da se razdvajaju porodice i da ima puno prognanih. Oni ne samo da su napuštali dijelove Bosne i Hercegovine koji nisu napadnuti, ali su bombardovani, ugroženi, već i tamo gdje je srpska, agresorska vojska ušla. Govorimo o istočnoj Bosni, prijedorskom kraju, Brčkom, itd. Dolazi do masovnog razdvajanja porodica i Radio Bosne i Hercegovine, koji u tom trenutku ima ogroman doseg, ima značajnu ulogu da spaja porodice. Podsjetit ću na svog urednika s Radija Sarajevo 202 Željka Ruškića koji je bio jedan od onih ljudi koji će pokrenuti spajanje porodica ili barem da se porodicama da do znanja da je onaj koji je ostao u Bosni i Hercegovini, izašao ili otišao na teritoriju pod kontrolom Teritorijalne odbrane, odnosno Armije Bosne i Hercegovine, živ. To je bio jedini način da ljudi saznaju ko je preživio i da je sve uredu. Poruke su bile: ‘Pozdravljam člana porodice'”, ispričala je.

Jurišić je potcrtala da su se te poruke emitovale od dva do četiri sata dnevno.

“Fascinantno je to strpljenje ljudi koji su uz tranzistore u nekim skloništima slušali satima da li je neko od njihovih živ i da li se javio”, dodala je.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Dobrovoljno se javila da izvještava s linije

Potcrtala je svoju reportersku ulogu. Prvo je posjećivala gradske lokacije, a zatim i ratne linije.

“Tu je jedan niz radijskih izvještaja o stanju u Sarajevu, stanju na linijama odbrane i nastojanju da se grad odbrani. Ja ću se nakon ranjavanja kolege reportera Radeta Trbojevića na vogošćanskom bojištu dobrovoljno javiti da izvještavam s vogošćanskog bojišta”, rekla je.

S vogošćanskog bojišta Jurišić je izvještavala nekoliko mjeseci – tokom jeseni i zime sa 1992. na 1993. godinu. Nakon toga je od nje traženo da se vrati u redakciju gdje je radila kao voditeljica i reporterka, ali ne s mjesta ratnih sukoba. Nedugo poslije, priča nam, tadašnji direktor RTV BiH Mufid Memija je pozvao da pređe na televiziju. To je nazvala “velikim izazovom”.

Sivi dom kao sigurno mjesto

Govoreći o radu nakon prelaska na televizijsku redakciju, osvrnula se na detalje o sivom domu koje su malo ili nikako poznate o zgradi RTV BiH.

“Zgrada RTV je vjerovatno jedan od najsigurnijih objekata – tako kažu. Postojali su dokumenti Saveznog izvršnog vijeća, ja ih nisam vidjela, koji su u vrijeme olimpijade (op. a. Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984.), kada je ova zgrada sagrađena kao međunarodni RTV centar, koji kažu da će u slučaju agresije na tadašnju SFRJ upravo RTV dom biti radio-televizijski centar, a koji će izvještavati o eventualnom ratu. Puno poslije početka rata, tek negdje 1995. kada su srpske snage na RTV dom bacile tu ogromnu improviziranu bombu od 200 kilograma, menadžment će nas odvesti u sklonište. Bila sam iznenađena, prvi put sam to vidjela, da televizija uopće ima takvo sklonište. Riječ je o ogromnom prostoru koji se nalazi pod zemljom. Tu sam vidjela stotinu ležajeva potpuno opremljenih dušecima, ćebadima odnosno dekama, veliku burad s vodom, agregat s napajanjem električnom energijom”, opisala je.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Dan kada je napadnut simbol novinarstva i intuicija Mladena Marića

U skloništu se radilo do 15 dana poslije 28. juna. Bombardovanje i njegove posljedice su snimljeni, a zasluge za to pripadaju Senadu Hažifejzoviću. Ovaj dugogodišnji novinar je dokumentovao ovaj strašni trenutak, a snimci su obišli cijeli svijet. Jurišić je evocirala uspomene na bombardovanje simbola novinarstva u Bosni i Hercegovini.

“Ono bi samo potreslo zgradu. Vi biste osjetili drhtanje, zvuk granate koji je stravičan i ništa drugo. Nismo bili u prednjim dijelovima i na taj način smo bili prema sredini zgrade. Tu smo bili sigurniji. Ali, osjećaj neprijatnosti je zaista ogroman. Pogotovo te iznenadnosti. Beton ubije taj zvuk koji bi eventualno nekoga upozorio. Da smo se sklanjali, sklanjali smo se. Mi bismo nastavili raditi i stvarno taj udar 28. juna 1995. je bio najstravičniji”, prisjetila se Jurišić u razgovoru za Klix.ba.

Radio-televizija Bosne i Hercegovine je radila u nevjerovatno teškim okolnostima. Jedna od njih je značila izvještavanje u situaciji kada su prekinute telefonske linije u glavnom gradu zemlje napadom na Centralnu poštu. Jedini kontakt su tada bili radioamateri, napomenula je i naglasila ulogu nedavno preminulog novinara Mladena Marića.

“Moram priznati da mi je najviše u sjećanju ostao kolega Mladen Marić koji je beskrajno precizno uspijevao identificirati u kojim mjestima u Bosni i Hercegovini je najteže. Ta vam je procjena bila iznimno važna, zato što u gradovima poput Goražda, Srebrenice, Jelaha, Tešnja ili okoline Brčkog vi više niste imali profesionalne novinare. Imali ste radioamatere i od njihovog utiska je zavisilo kakvo će biti pozicioniranje određenog bojišta. Međutim, Mladen Marić je imao tako dobru intuiciju i procjenu, a pazite mi govorimo o više ratnih godina. Neke kontakte smo imali 1992., ali 1993., 1994. i 1995. vi morate procijeniti čime ćete početi dnevnik. Da li je najteže stanje u Mostaru ili Srebrenici ili Bihaću. Zaista možete da pogriješite, jer ti ljudi na terenu nisu ratni komentatori, nisu doživjeli nijedan rat, nemaju novinarskog iskustva. Oni vrlo često pišu pisma međunarodnoj zajednici i govore o bombardovanju, ali vi ne možete mjeriti stanje po broju ispaljenih granata. Svakome je u tom trenutku najteže. Međutim, Mladen Marić je to radio odlično. Nikada nismo pogriješili u procjeni, kazala je.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Zvuk agregata donosio olakšanje

Na osnovu prethodno rečenog zaključila je da su imali realsn pregled stanja u zemlji. Izdvojila je posebno težak trenutak prilikom stvaranja televizijskog programa.

“Ono što je meni bilo iznimno teško jeste situacija – osim telefonskih veza, nemogućnosti kretanja, izvještavanja s mjesta događaja, nedostatka vode i električne energije, hladnoće, gladi – kada smo zbog ušteda usljed nedostatka električne energije morali raditi na agregate. Dnevnik smo morali raditi na električnoj energiji proizvedenoj na agregatima. Oni bi se palili tačno u 17 sati. Čuli biste taj jaki zvuk i moram reći da sam tada bila sretna i s olakašenjm sam to dočekivala zato što sam znala da reporteri trče u montaže te da ćemo imati priloge za dnevnik… Cilj je bio izvještavati. Ako u pola osam nemate 30-minutnu emisiju, onda niste ispunili cilj”, rekla je Jurišić.

Najteže pitanje

Tema razgovora sa Jurišić je bila profesionalnost u vremenu kada su emocije nerijetko prevladavale. Kako je istakla, to je najteže pitanje.

“Kada je riječ o Sarajevu uvijek se nadate da će svaki masakr biti posljednji. Onda kada se ponove, ne znate više kako da to najavite, koje riječi da iskoristite, a da ostanete profesionalni. To stalno ponavljanje najtežih zločina, najgorih smrti, najbrojnijih masakara u Sarajevu je za mene bilo iznimno teško kao voditeljicu i urednicu Dnevnika Televizije Bosne i Hercegovine”, konstatovala je.

Izdvojila je trenutak kada su žrtve bila djeca.

“Definitivno najteži trenutak vezujemo za zimu 1993. godine kada su snimatelji otišli na Alipašino Polje (op. a. sarajevsko naselje) i donijeli snimke pobijene djece na sankanju. To mi je najteži trenutak, kada smo saznali da je jedna majka izgubila dvoje djece koja su na nekoliko sati samo izašla. Ona je odlučila, ne samo ona, da ih pusti samo malo u nekoj pauzi između dva granatiranja jer joj se učinilo da je dan mirniji. To su za mene najdramatičniji trenuci i plus odlasci u bolnicu, izvještavanje iz bolnice. Doduše, to je više radila kolegica Arijana Saračević-Helać. Kada vidite iskomodana tijela, to je drugi trenutak o kojem je i danas vrlo teško govoriti”, poručila je.

Kako je kazala, nije se razmišljalo šta je potrebno – gdje će se nabaviti brašno, cigarete i druge potrebne stvari jer ih je bilo vrlo malo.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Samo radili svoj posao

To je moj posao – ovako je odgovorila na pitanje otkud motivacija za rad u ratu.

“Stotine drugih ljudi su imali neke druge poslove. Vojnici su imali svoj dio posla, ljekari su imali svoje, novinari su imali svoje. Ja sam bila zadovoljna zato što sam bila korisna, zato što sam mogla da doprinesem. Bila bih sretna ako bih pronašla neki kombi, prijevozno sredstvo jer podaleko živim od RTV doma. Kad uđete u taj kombi, uplašite se, nije vam jednostavno zato što su pucali na kombije i na naš prijevoz. Još uvijek je živ naš vozač koji je bio teško povrijeđen i koji kao stariji čovjek pati zbog ratnog povrijeđivanja. Trajno mu je uništeno zdravlje. Nekada bi mi laknulo kada bih zakasnila na neki kombi ili ne bih našla neki prijevoz”, ukazala je.

Jurišić je podsjetila da je 1994. godine bila šest sedmica u Sjedinjenim Američkim Državama zajedno s kolegom Belminom Karamehmedovićem na specijalizaciji na CNN-u, te da se nakon toga vratila u Sarajevo.

Upravo je i CNN bio među svjetskim medijima koji su bili smješteni u sivom domu 28. juna 1995. kada se desilo spomenuto bombardovanje. Na to je podsjetio dugogodišnji novinar Senad Hadžifejzović koji je ispričao kako je nastao snimak bombardovanja.

Kako je kazao, snimak je nastao dva minuta nakon početka bombardovanja, te da je bila nevjerovatna pribranost ljudi koji su tada radili. Namjera je bila da se to snima uživo, ali, kako je istakao, to nije tada bilo tehnički izvodivo zbog pričinjene štete. Naveo je da su strani novinari koji su se tu zatekli bili šokirani jer su i njihove prostorije oštećene. Tada su radili mladi ljudi koji su sada veliki profesionalci, poručio je Hadžifejzović.

“Kada granate padaju svi ulaze unutra, mi izlazimo da to zabilježimo”

Snimci bombardovanja sivog doma nisu jedini koji će svjedočiti o strahotama u glavnom gradu na kraju 20. vijeka. Zato se ne smiju zaboraviti snimatelji RTV Bosne i Hercegovine i drugih medija. Među njima je i Mirsad Helać. Podsjećajući na granatiranje sjedišta RTV Bosne i Hercegovine, novinarka Arijana Saračević Helać je ispričala tešku situaciju kada je njen suprug Mirsad ranjen.

“Ja sam tada bila ratni reporter u devetom mjesecu trudnoće, a danas sam novinarka jedna od malobrojnih iz tog perioda koji još uvijek radi u ovoj zgradi. Moj muž je bio ranjen. Javili mi da je do bolnice preminuo. Šok, a onda opet šok da je živ”, napisala je Saračević-Helać na Facebooku.

U razgovoru za naš portal, Mirsad se također prisjetio trenutka uoči, tokom i nakon ranjavanja.

“Tokom cijelog rata smo svi mi na neki način gledali smrti u oči. Bilo je raznih situacija. Međutim, to mi je bila baš najbliža situacija i najopasnija jer je ta bomba pala desetak metara zračne linije od ureda gdje smo mi sjedili. To je bila jutarnja kafa i prvo se čuo tup zvuk kao kod prvih nekoliko sekundi zemljotresa, ali bez eksplozije. Poučeni ratnim iskustvom, pretpostavili smo da se radi o nekoj bombi. Snimatelj Eldar i ja smo ustali i u tom momentu osluškujući hoće li se nešto desiti Eldar je htio uzeti kameru da vidimo treba li nešto snimiti. U tom trenutku kroz staklenu površinu sam u sekundi vidio ogromnu vatrenu loptu. U istoj sekundi se desila neobjašnjiva eksplozija koja nas je bacila u hodnik pet do šest metara. Kada sam ustao ništa nisam vidio što zbog prašine, što zbog krvi koja mi je liptala iz glave. Kada sam skidao krv vidio sam Eldara koji je ležao ispod mene”, rekao je.

Mirsad Helać Mirsad Helać

Jedino mu je tada na pameti bilo, priča nam, da ode u bolnicu. Kao sretnu okolnost je naveo to što je drugi snimatelj iz Njemačke bio u automobilu ispred RTV Bosne i Hercegovine. On je izvukao njega i još troje osoba iz zgrade. Oni su bili prvi koji su dovezeni u bivšu Vojnu, a sadašnju Opću bolnicu prim. dr. Abdulah Nakaš u Sarajevu.

“U Vojnoj bolnici su već čuli da je pala razorna bomba i da će biti sigurno puno ranjenih. Dobro se sjećam kada su nas izvlačili iz automobila, već su bila spremna trenažna kolica. Jedna medicinska sestra i doktor Abdulah Nakaš su bili iznad mene. Ona mi je u dva poteza medicinskim makazama isjekla garderobu. U tom trenutku, vjerovatno od adrenalina i straha, ja sam počeo osjećati nesnošljive bolove u rukama. Ugledam Nakaša i govorim mu: Ruke, ruke, ruke! Spucao mi je dva šamara i dan danas mi bridi. Valjda oni znaju te metode, znaju da je to strah”, istakao je.

Prema njegovim riječima, ljekari su utvrdili da mu vitalni organi nisu povrijeđeni. Sa dva gelera teško mu je povrijeđena ruka. Njegov kolega Eldar je teže povrijeđen. Geler ga je pogodio, priča nam, nekoliko centimetara od srca. Bio je životno ugrožen, ali nakon skoro četverosatne operacije, ljekari su ga uspjeli spasiti. Njegovo liječenje je nastavljeno u Londonu.

Helać je bio pripadnik Armije RBiH, a kao snimatelja angažovala ga medijska agencija Associated Press. Upitan kako je snimati smrt koja je postala svakodnevnica, kazao je da su bile “stresne, grozne scene”.

“Agencijski posao je bio najopasniji. Kada granate padaju i svi ulaze unutra, mi izlazimo da to zabilježimo. Najviše je bilo agencijskih snimaka. I danas osjećam posljedica toga. Jako se stresem kada osjetim vatromet, tu pucnjavu. Okrenem glavu, ja to ne volim”, dodao je.

“Na ulazu u bolnicu glava mu je kleknula i preminuo je”

Kao i za Jurišić, i za njega je najteža situacija bila kada su djeca bila žrtve.

“Dobili smo dojavu da je pala granata na Bjelavama (op. a. sarajevsko naselje). Kada smo dolazili gore bila je vriska žena i djece. Pretpostavljali smo da je nešto tragično. Došli smo do kuće gdje je pala granata. Izašli smo i Hakija Hadžalić (op. a. kum Helaća i snimatelj) je uzeo kameru da snima. Međutim, tu nigdje nije bilo muškaraca. Bile su dvije žene i djeca koja su vrištala. Mi smo ostavili kameru jer su govorili: ‘Dijete, dijete, dijete u kući, u kupatilu’. Dječak od desetak godina se igrao ispred kuće, zatim je ušao u kupatilo i tada je pala granata pored wc-a. Tu ga je zadesila i bio je zatrpan. Bili su neki kanisteri, stvari i mašine. Mi to nismo snimali jer smo spašavali njega. Unijeli smo ga u automobil i, pošto smo imali vezu sa bolnicom, zvali smo bolnicu Koševo da se pripremi jer ima teško ranjen dječak. Držao sam ga za ruku i ohrabrivao. Na ulazu u bolnicu sam vidio da mu je glava kleknula i da je preminuo”, prisjetio se Helać.

Teško mu je bilo što je to morao javiti njegovim roditeljima. Dodao je da je dječak ranije tokom rata bio u Njemačkoj kod porodice do ljeta 1995, ali da se želio vratiti u Bosnu i Hercegovinu kod roditelja. Dječak se vratio, priča nam, deset ili 15 dana prije nego će biti ubijen.

Helać je poručio da se ove stvari ne trebaju zaboraviti i da žali zbog toga što pojedine njegove kolege novinari ne znaju šta se dešavalo 28. juna 1995. godine.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Kako nije došlo do prekida emitovanja programa?

Tehničari RTV Bosne i Hercegovine su ulagali izniman napor da se ne prekine emitovanje programa. Mnogi su u čudu kako su u tome uspjeli. Jedan od njih, Edin Lonić koji je tada bio rukovoditelj produkcije nam je objasnio zašto se to desilo.

“Mi smo bili navikli na to. Moram spomenuti da je zgrada bila vrlo solidna i čvrsta. Desetine granata su padale svaki dan. Pripremali smo se A, B i C varijantu. Morali smo pripremati programe pomoću agregata. Bili smo pripremljeni i imali smo sposoban kadar u tehnici. Uvijek smo pronalazili način da emitujemo i snimamo program”, rekao je.

Podsjetio da 28. juni 1995. nije bio jedini dan kada je sivi dom bio granatiran, već da je to bio jedan od dana.

“Da me je neko pitao gdje biste se sakrili od granatiranja, rekao bih u Studio C. To je jedna rupa unutar RTV doma gdje je pala raketa. Taj dan kada sam išao na posao, na C fazi na Alipašinom Polju pala je avionska granata i izbila je tri sprata. Znam da je jedan kolega propao kroz tri sprata i upao ljudima u stan. Ali, navikli smo. To je bio profesionalizam i adrenalin”, zaključio je Lonić u razgovoru za Klix.ba.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Klix.ba

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME
Podijelite članak
  • 3
    Shares
REKLAMA
KRAJ REKLAME
REKLAMA
KRAJ REKLAME

CCB6E8DA 055F 4AA6 BDC2 C05AE9F52223