Rade Šerbedžija: Ima još šanse za sve nas

Malo je toga što se ne zna o Radetu Šerbedžiji, vrhunskom glumcu i muzičaru sa svjetskom karijerom. Kako je jednom prilikom sam rekao, tokom decenija, koliko je prisutan na javnoj sceni, dao je toliko intervjua u kojima je, kada se zbroje, rekao sve o sebi.

Istina, i potpisnik ovih redova je više puta s njim razgovarao. A svaki put kao da je prvi i svaki put je i više nego užitak razmjenjivati riječi s ovim čovjekom.
Posljedice za psihu

Šerbedžija u posljednje vrijeme je u Istri, uživa. Kako nam je rekao, tamo je situacija nešto bolja, kada je u pitanju pandemija koronavirusa i ne vlada panika.

– Ljudi se bore, razmišljaju šta i kako da svoje živote urede, i privatne, a i profesionalne. Teško je ovo, ako pitate o našoj profesiji, to je sada najteže doba. Jer mi smo, kazalište i film, takve su umjetnosti da ovise o druženju, mnogo ljudi, skupovima. To je kolektivna umjetnost. Tako da je to zaista užasno i teško – kaže nam Šerbedžija.

Kako dalje u ovoj situaciji?

– Treba biti na neki način pametan… Biti oprezan, naravno, ali treba na neki način biti pametan i pokušati dalje nastaviti u okvirima koliko se može i koliko situacija dozvoljava da se nastavi nešto s tim djelovanjem umjetničkim, inače ode sve k vragu. Ljudi će dobiti posljedice na psihama svojim, rađat će se nove bolesti, nelagode.

Nedavno ste objavili spot za pjesmu „Govorila je tako tiho, tiho“. Režirala ga je Vaša supruga Lenka, a glavnu ulogu igra Goran Bogdan.

– Došla je i rekla:“ Svidjela mi se ova pjesma i hoću da radim to“. Radila je nekoliko dana scenarij i rekla mi je: „Imam i za tebe ulogu. Epizodnu“. Nasmijao sam se i pitao: „Pa, ko ti igra glavnu ulogu? Ja pjevam tu pjesmu“. Ona kaže: „Pa, Goran Bogdan, normalno“. Sreća njena, Goran Bogdan je moj prijatelj i obožavam ga. Ja se pojavljujem u liku barmena koji prati neku priču i vidi da se dešava nešto s jednim čovjekom, odnosno, Bogdanom, a zapravo je priča o barmenu, o njegovoj mladosti. Zgodno je to sve skupa ispalo.

Imate li dalje šta u planu što se tiče muzike?

– Pa, dobili smo termin za koncert u Lisinskom u desetom mjesecu i za veliki koncert u „Cankarjevom domu“. Nadam se da ćemo isto tako u Beogradu imati koncert, kao što imamo svake godine, Novi Sad i apsolutno bih volio u Sarajevo da dođem s tim svojim novim pjesmama, koje su jako interesantne. Evo, baš su mi sada iz Makedonije javili da je ova moja pjesma „Eto pjesma“, što je napisao za mene Hus Hasanefendić iz „Parnog valjka“ proglašena za hit godine. Tako da ću dobiti nagradu tu za nekoliko dana.

Čestitamo. Koliko Vam one danas znače i pružaju satisfakciju? Osvojili ste ih toliko mnogo širom svijeta.

– Pa, dobro, nagrade su uvijek potvrda da ono što radiš nekog vraga i vrijedi. I to je dobro. Ali je bitno ne biti rob toga i ne razmišljati o tome. Kad se tako na blaži način odnosiš prema svemu tome, i prema nagradama, onda te nagrade i češće pogode. Kada ste ležerniji.

Sjajna solidarnost

Spomenuli ste i Sarajevo i da se nadate da ćete doći, kao i druge veće gradove u regionu. Koronavirus nam je postavio neke nove granice, ali istovremeno, čini mi se, da su ljudi, pokazali ono što mi svi u dubini sebe znamo, a to je da smo tu jedni za druge, možda, bez obzira ili uprkos dešavanjima u prošlosti.

– Jeste, to se naročito sada pokazuje kada se dese ove elementarne nepogode, poput potresa u Hrvatskoj. Kako su ljudi odjedanput nesebično se zaletjeli da pomažu i da dolaze iz cijelog regiona. Zaista su dolazili. I tu prestaje svaki nacionalizam ili bilo šta slično. Ljudi, jednostavno, žele pomoći čovjeku koji je u nevolji. I to je nešto divno. Ta solidarnost je nešto najsjajnije što sam vidio i osjetio i mislim da na neki način ima još šanse za nas sve.

I Vama su teško pali ti zemljotresi?

– Kako ne. Znaš, kad gledaš to u novinama i na televiziji i užasnut si. Ali, nekako smo navikli da stalno gledamo na televiziji te katastrofe. Ali, kada odeš tamo…

Da, Vi ste obišli neka od mjesta koja su najviše pogođena zemljotresom.

– Jesam, bio sam tamo. Kada to uživo vidiš, kada sretneš te ljude, onda je to strava i užas. Užasno je kako se to ljudima dogodi da preko noći izgube sve. Ponovo ću otići da pomognem, koliko god mogu.

Napustili su nas mnogi dobri ljudi, još bolji umjetnici u posljednjih nekoliko mjeseci, poput Mustafe Nadarevića, Mire Furlan, Đorđa Balaševića…

– Sada je to teže, u ovoj situaciji u kojoj se nalazimo oko korone, svi smo zatvoreni u kućama. Onda na neki način i kada dođu takve vijesti, one duže ostanu u nama, jer imamo vremena da razmišljamo o svemu tome. Život je na neki način stao. I onda se sve te strašne vijesti dublje odjekuju i primaju na nas, nego kada život teče normalno svojim tokom. Tako da, u ovo vrijeme sve ove smrti su me stvarno na neki način ranile i duboko dirnule. Šta da kažem, to je tako i čovjek, jednostavno, mora shvatiti i sukobiti se s tim, pa prihvatiti. To je život i tako to izgleda. Ne može se promijeniti.

Hoće li nam ovo sada biti nova realnost? Online koncerti, predstave, filmovi… Trebamo li se navići na to?

– Čovjek se mora navikavati na neke stvari. Prije neki dan sam bio s Lenkom u Veneciji, otišli smo posjetiti našu prijateljicu Jagodu Puljić. Na rođendan smo joj išli. Od Trsta do Venecije nismo sreli nijedan automobil na cesti. Kada smo došli do broda u Veneciji, jedan jedini čovjek je bio na velikom brodu. Kada smo prošli preko Markovog trga, nikoga nismo vidjeli. Kao da si u potpuno mrtvom gradu. Ne liči na sebe. To je bio strašan osjećaj koji smo doživjeli. Ali, jednostavno, s tim se treba navići živjeti. Zato ovo što nam se događa, to se u 100 godina nije desilo, da ovako ljudi budu zatvoreni. Užas i strava. Ali, mora se naći načini da se to sve suzbije.
Prijatelji iz Sarajeva

Vi ste se vakcinisali?

– Jesam. U Beogradu sam to učinio, jer nisu u Evropskoj zajednici pa mogu nabaviti svojim kanalima vakcine i razne su nabavili. To su sve odlično obavili, tako da su mnogi ljudi otišli tamo se vakcinisati. Ja sam odlično podnio. Mnogi moji prijatelji iz Sarajeva su otišli tamo da se vakcinišu. Treba to, ne može se čekati. Ko može da to učini, treba to učiniti. Nadam se da će ta cjepiva krenuti brže iz EU sada. Nadam se da ćemo ovo ljeto moći dočekati mirnije i da ćemo moći da se družimo. Imam takav osjećaj.

Ima li nešto što vam je ostalo kao žal, nešto što niste ili jeste uradili?

– Ima toga mnogo, ali o tome neću da govorim. To se, uglavnom, odnosi na moje privatne stvari s kojima svaki čovjek mora biti sam sa sobom načisto. Ali, što se tiče mog posla i života, jako sam zadovoljan. Imam, hvala Bogu, zdravu i dobru familiju, djecu, ženu i prijatelje. To je velika stvar. Kada se to dogodi onda kažeš: „Sretan sam čovjek“. A sve skupa, sve nesreće koje doživljavmo ili kao narod ili kao osoba, tu se ne može ništa, to je tako božanskom rukom zapisano. Nisam religiozan, ali volim da čuvam tradiciju i govorim ovako.

Vas ne plaši ova neizvjesna budućnost?

– Ne, ne plaši me.

To je paradoks

– Neki dan sam slušao neka zapažanja i zaključke o koroni i mjerama. Neko je ispravno rekao da su sva prva cjepiva upućena starijim i ugroženijim, a ustvari je trebalo drugačije. Trebalo je dati cjepiva onima koji se najviše kreću. Ne ubrajamo medicinare tu. Ali, onda sve te mlade je trebalo vakcinisati, oni hodaju, okupljaju se, druže se. Paradoks je to, ali čini se istinit. Tako bi se brže, možda, zaustavila pandemija – kazao je Šerbedžija.
Tenis i ljutnja

Prisjetio se Šerbedžija jednog od nastupa u Sarajevu u „Mikser Houseu“. Na našu konstataciju da je djelovao ljut tada, Šerbedžija se odsrca nasmijao i rekao:

– Možda me boljelo sve od tenisa taj dan. Vjerovatno je to bilo.

Snimanje u Americi najesen

Nedostaju li Vama angažmani?

– Naravno da mi nedostaju angažmani. Što se tiče života, dobro mi je. Ja sam tu, u Istri i ona dobro stoji što se tiče korone, nije takva panika, znate. Ali razmišljam o cijeloj situaciji, o drugim ljudima, o tome kako su užasne stvari u svijetu, u velikim svjetskim centrima. I, zaista, to je grozno. S moje strane, što se tiče planova nekih, imam filmove u Americi koje bih trebao snimati, a nadam se da ćemo to i uspjeti. Možda ove godine, možda najesen da se snima to. A vidjet ćemo kako se stvari dalje budu razvijale.