RAMAZANSKE PRIČE: Morao je da dođe ondje gdje mu je Allah propisao

U potrazi za hadisima Poslanika, s.a.v.s., došao je Muhamed ibn Abdulbaqi u Mekku. Bio je neko vrijeme u tom gradu i ostao bez novca. Ostavši bez novca, ostao jei bez hrane, tako da ga je snašla druga nevolja, glad. Od gladi više nije mogao da bude u sobi, pa je izašao na ulicu ne bi li nešto uspio zaraditi, samo da jede…

Dok je lutao ulicama, našao je vrećicu i to svilenu. Kad je otvorio vrećicu, u njoj je bila ogrlica sa velikim biserom, biser kakvog nije vidio u životu. Ušao je u kuću razmišljajući šta da radi sa njom. Nije prošlo neko vrijeme, kad glasnik na ulici poziva: “Ako je neko našao svilenu vrećicu, nagrada mu je 500 dirhema ako je vrati!“ Kad je čuo glasnika, obradovao se. Izašao je i pitao glasnika da mu opiše vrećicu i šta ima u njoj, jer je to izgubljena stvar. Kad mu je ovaj rekao kakva je i šta ima u njoj, vidio je da je njegova, te mu je vratio. Glasnik mu ponudi novac, međutim Muhamed ibn Abdulbaqi je odbio, rekao je da mu novac od te nagrade ne treba, iako je bio gladan, bitno je da se tuđe našlo.

Nakon Mekke, u traženju hadisa i znanja, ukrcao se na brod. Tokom plovidbe, desila se oluja, nevrijeme. Brod se raspao, svi su se utopili, osim njega. Znao je plivati a i prihvatio se da jednu veću dasku i na njoj ostao. Pustio je da ga vjetrovi i voda nose. Tako je i bilo, dok ga valovi nisu izbacili na jedno polustrovo. Probudio se na plaži.

Kad je došao sebi, otišao je do obližnjeg naselja i našao mesdžid. Abdestio se i ušao da klanja podne. Kad su ljudi došli i vidjeli ga, predložiše mu da im bude imam. Prihvatio je, kad je došlo vrijeme akšama, posebno im se svidio jer je imao lijep glas. Kad su vidjeli da je hafiz Kur’ana, zamolili su ga uz određenu platu, da njih i njihovu djecu podučava hifzu Kur’ana, na što je on i pristao. Sad je dakle imao posao i kakvu takvu platu.

Nakon toga, pošto nisu imali učitelja u selu, zamolili su ga da im djecu uči slova, čitanje i pisanje. Pristao je i na taj posao, kojeg su mu svakako platili. Ostao je sa njima nekoliko godina. Pošto im je dosta dobra i koristi dao, mještani mu predložiše jedan prijedlog. Naime, rekoše mu:“Od kada si došao, dosta si nam toga dobra učinio, pa smo odlučili ako si ti za, da te oženimo. Imamo djevojku koja je jetim (siroče), pa šta misliš?“ Pristao je na brak. Spremili su svadbu, uredili mladu. Kad su ušli u sobu, prva braćna noć, ona stoji pred njim uređena, odjeća od svile, na njoj zlato i ukrasi.

Kad se malo bolje zagledao, na njenom vratu je bila ISTA ONA OGRLICA SA ONIM BISEROM KOJU JE ON NAŠAO U MEKKI. Toliko je gledao u nju, da je djevojku haman bio i zaboravio, jer se stvrano iznenadio, od kuda baš na njoj. Sutra dan se mlada žalila, kako je više gledao u tu ogrlicu nego u nju. Narod ko narod, upitali su ga zašto, jel mu ta ogrlica toliko bitna.

A onda im je on ispričao, kako ju je našao u Mekki, pa je dao njenom vlasniku, on je nudio 500 dirhema ko je nađe ……Kad je on završio sa svojom pričom, jedan od prisutnih reče:“Dragi naš brate, OTAC OD OVE DJEVOJKE, NAKON ŠTO JE NAŠAO TU OGRLICU, REKAO NAM JE, KAKO JOŠ U ŽIVOTU NIJE SREO BOLJEG I POŠTENIJEG ČOVJEKA, I KAKO BI VOLIO DA GA SRETNE I DA GA OŽENI SA SVOJOM KĆERKOM.

SubhanAllah, morao je da dođe ondje gdje mu je Allah propisao. Oženio je Muhamed ibn Abdulbaqi tu djevojku i ona mu je rodila dva sina. Umrla mu je žena, a nakon nje i ta dva sina, tako da je ta ogrlica ostala kod njega kao nasljedstvo.