Ranjen i izolovan: Zašto su Putinove opasne prijetnje danas opasnije nego na početku rata?

Kad si leđima pritisnut uza zid, ne udaraš glavom u njega. Ruski predsjednik Vladimir Putin vjerovatno se nalazi u najtežoj poziciji otkako je na vlasti. No, dok se NATO ove sedmice sastaje u Ankari, postavlja se pitanje: da li je ovo trenutak kada će odlučiti ozbiljno testirati ovaj savez?

Rat koji je sam odabrao vodi rusku ekonomiju u sve dublje probleme, zajedno s padom njegove popularnosti, a sukob je već ušao u petu godinu. Dok Ukrajina nastavlja napade projektilima i dronovima srednjeg i dugog dometa, izazivajući nestašice plina i štetu tolikih razmjera da se nad Moskvom dižu oblaci crnog dima, sve je više pitanja kako Putin može odgovoriti na novo samopouzdanje Ukrajine, piše CNN.

Najvažnije među njima jeste može li – ili hoće li – dodatno eskalirati sukob, ne samo protiv Ukrajine nego i protiv njenih saveznika u NATO-u.

Već duže vrijeme prisutna je zabrinutost da bi Rusija mogla otvoriti novi front u Evropi. Prema izvještajima, Sjedinjene Američke Države upozorile su Poljsku da bi Moskva mogla izvesti ograničen napad – možda dronovima ili nekim drugim oblikom hibridnog ratovanja, ali ipak na način koji bi prije samo nekoliko decenija bio gotovo nezamisliv. Estonija je tokom protekle godine primijetila ruske vojnike u uniformama u blizini svoje granice. 

Danski aerodromi privremeno su zatvarani zbog neidentifikovanih dronova u njihovom zračnom prostoru. U Oslu povremeno raste zabrinutost da bi malo rusko naselje Barentsburg na norveškom arhipelagu Svalbard moglo prerasti u nešto mnogo ozbiljnije. Može li Putinova odluka da stanovnicima otcjepljene moldavske regije Pridnjestrovlje izdaje ruske pasoše predstavljati uvod u nešto opasnije?

Točak zabrinutosti neprestano se okreće unutar najvećeg vojnog saveza u historiji, i to s dobrim razlogom. Nakon Putinove pogrešne i loše informisane odluke da 2022. godine izvrši invaziju na Ukrajinu – donesene na osnovu loših obavještajnih procjena i uz vojsku koja se pokazala daleko slabijom od reputacije treće najjače na svijetu – bilo bi nepromišljeno zaključiti da više nije sposoban donositi veoma loše odluke.

Stvarni položaj Rusije, a samim tim i Putinova dilema, može se prikazati kroz dvije potpuno različite slike. S lijeve strane nalazi se slika slabosti. Moskva je danas geopolitički, unutrašnje politički i vojno u potpuno drugačijoj situaciji nego što je bila u februaru 2022. Više nema prostora za greške. Zemlja bogata naftom i gasom sada uvozi benzin jer su njene rafinerije teško oštećene ukrajinskim napadima dronovima. 

Troši devizne rezerve kako bi ublažila posljedice rata i prazni zatvore da bi popunila nedostatak vojnika na ukrajinskom frontu. Praktično je postala vazal Pekinga, dok vojnu pomoć mora tražiti od Sjeverne Koreje i Irana. Kremlj je primoran da protivzračnu odbranu prvenstveno koristi za zaštitu same Moskve. Slika je, bez sumnje, veoma loša.

S druge strane nalazi se slika ruske spremnosti. Fabrike su preuređene tako da neprekidno proizvode za ratnu mašineriju. Školska djeca susreću veterane brutalnih borbi u Ukrajini. Državna televizija godinama je potpuno podređena propagandnoj kampanji. Rat dominira svakodnevnim životom u Rusiji na način kakav nije viđen decenijama, dok većina građana država NATO-a i dalje smatra da je riječ o relativno udaljenom sukobu koji opterećuje njihove budžete, ali ne i njihove mlade muškarce sposobne za vojnu službu.

Ipak, praktična ograničenja ne nestaju, čak ni za autokratu za kojeg se vjeruje da veliki dio vremena provodi izolovan u bunkeru. Veliki ruski napadi na Kijev već mjesecima dolaze u razmacima od deset do petnaest dana – iako su u posljednje vrijeme učestaliji – što ukazuje da Rusija ima ograničene zalihe municije ili ne uspijeva dovoljno brzo pripremiti nove ciljeve za češće napade.

Napredovanje ruske vojske na frontu gotovo je stalo. Putin se zato često služi objavljivanjem potpuno izmišljenih vojnih uspjeha. Posljednji primjer bila je tvrdnja ruskog Ministarstva odbrane da je zauzelo teško osporavani grad Kostjantinivku u Donbasu. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski odmah je odbacio tu tvrdnju i ironično ponudio Putinu da se sastanu upravo tamo kako bi razgovarali o miru.

Američki istraživački centar ISW smatra da su takva saopštenja Kremlja namijenjena uvjeravanju Bijele kuće da Rusija napreduje na frontu i uticanju na eventualni nastavak diplomatskih pregovora. Međutim, proglašavanje nepostojeće pobjede samo po sebi predstavlja znak slabosti.

Upravo tu leži Putinova dilema: da li se osjeća sigurnije nastavljajući rat protiv Ukrajine, koji trenutno ne dobija, ili bi radije rizikovao sukob s NATO-om, čiji bi eventualni neuspjeh mogao lakše opravdati pred vlastitom javnošću. Izgleda da je prošlo vrijeme kada je Kremlj mogao računati na neodlučnost Bijele kuće u vezi sa sudbinom Evrope.

Uprkos javnim kolebanjima koja su pokazivali Donald Trump i njegov ministar odbrane Pete Hegseth, jasno je da tradicionalniji republikanski stavovi o vanjskoj politici, koje zastupa državni sekretar Marco Rubio, imaju sve veći uticaj kako se približavaju izbori za Kongres. Istovremeno, nedavna kontroverza oko američke želje za preuzimanjem Grenlanda dodatno je podstakla Evropu da ozbiljnije radi na vlastitoj odbrani, što Moskvi stvara još jedan problem.

Malo je vjerovatno da bi Moskva pokušala izvršiti pritisak na NATO upotrebom nuklearnog oružja. Takav potez gotovo sigurno bi izazvao oštru reakciju Sjedinjenih Država, ali i Kine. Osim toga, postoji i rizik da to oružje ne bi djelovalo kako je planirano. Njegova najveća snaga vjerovatno leži upravo u tome da ostane neupotrijebljeno.

Zbog toga će Putin vjerovatno pokušati pronaći način da izazove poremećaje i nesigurnost, ali bez izazivanja otvorenog vojnog sukoba koji bi direktno testirao odlučnost NATO-a.

Posljednjih deset godina obilježeno je brojnim ruskim pokušajima zastrašivanja koji su ostavljali dovoljno prostora zapadnim državama da izbjegnu odgovor punog intenziteta. Od trovanja nervnim otrovom Novičok u britanskom gradu Salisburyju, preko sumnjivih špijunskih brodova koji su se zadržavali iznad podmorskih komunikacijskih kablova, pa do navodnog miješanja u izbore – Moskva već dugo ispituje koliko daleko može ići, a da pritom ne izazove veliki međunarodni sukob.

Putinova najveća prednost kao lidera jeste njegova dugovječnost na vlasti. Za razliku od zapadnih političara, nije ograničen četverogodišnjim izbornim ciklusima koji njihove vlade tjeraju da traže brza rješenja. On može čekati da prođe ovaj period sadašnjih lidera NATO-a, vojnih neuspjeha i tehnološke prednosti Ukrajine.

Međutim, ni Putin nije izvan domašaja vremena i jednog dana će njegova vladavina završiti. Moguće je da je dovoljno pragmatičan da taj trenutak ne požuri dodatnom eskalacijom rata koji već sada ne uspijeva dobiti, piše CNN.