Portal 072info

Sakupljao otpad i živio u siromaštvu, sad obrće milione maraka

Remzija Šomić danas je vrlo uspješan poduzetnik iza čijeg uspjeha stoji više od dvadeset godina predanog i napornog rada. Od nezaposlenog demobilisanog borca 505. brigade, koji je s mnogočlanom porodicom živio na ivici siromaštva, mukotrpnim radom stasao je u poduzetnika čija firma danas zapošljava jedanaest radnika i ostvaruje godišnji promet od tri miliona maraka.

Kada se sagledavaju porodične okolnosti koje su ga nagnale da se odluči na prikupljanje otpada, čime se i danas bavi, postignuti uspjeh Remzije Šomića najbolje se može objasniti poznatom krajiškom izrekom koja kaže: “Bog daje nafaku, a za nafakom treba ići, ne umire se od gladi, umire se od nerada.”

Danas, Remzijina firma “Otpad” slovi za najuspješniju firmu među onima koje se bave prikupljanjem i prodajom sekundarnih sirovina u Unsko-sanskom kantonu.

Nešto više od dvije decenije nakon otpočinjanja posla, koji je bio preteča današnje firme, Remzija je ponosan na postignuti uspjeh svoje firme koja godinama redovno servisira sve svoje obaveze prema radnicima i državi, doprinoseći jačanju privrednog sektora i širenju pozitivne poduzetničke klime u Bosni i Hercegovini.

Remzija Šomić Šomo rodio se 1971. godine u naselju Lubarda u općini Bužim. Sa suprugom Minkom ima troje djece, sinove Mirsada i Mevludina, te kćerku Almedinu.

Vlasnik je i direktor firme “Otpad”, koja se od 2005. godine bavi otkupom i reciklažom sekundarnih sirovina, te u toku godine u prosjeku zbrine, reciklira i preproda približno 500 tona različitih otpadnih sirovina. Firma je zvanično registrirana 2010. godine, a jedina je takvog karaktera u općini Bužim.

Nakon što je demobiliziran, Remzija Šomić okrenuo se poljoprivredi, kojom se porodica bavila i prije rata. Bile su to teške godine za njegovu petnaestočlanu porodicu. Radio je sve i svašta samo da bi osigurao minimum uvjeta za život svojim ukućanima.

Osim sa suprugom i djecom, Remzija je živio u istom domaćinstvu s ostarjelim roditeljima, potom s dva brata, četiri sestre te sa suprugom i s dvoje djece njegovog poginulog brata Mirsada. U pokušaju osiguravanja egzistencije, 1997. godine počeo je prikupljati otpad.

Prije nego je zvanično registrirao vlastitu firmu, Remzija je godinama sakupljao otpad i prodavao ga firmama koje su na području USK postojale još i u predratno doba. Najviše je sarađivao s firmom “Sirovine” iz Bihaća, koja je nakon privatizacije prestala s radom.

“Nakon rata, imali smo konje, ovce i kravu. Od toga smo živjeli. Onda sam se odlučio da s dvojicom braće krenem prikupljati otpad po okolnim deponijama, ali i od naroda. Sve što bismo prikupili prodavao bih firmi iz Bihaća, koja je slala svoje kamione po materijal. U to vrijeme otkupna cijena željeza bila je vrlo jeftina, svega pet feninga po kilogramu. Sarađujući s tom firmom, gledao sam sa strane šta oni rade i tako učio. U početku sam nastojao čim prije prodati sve što sakupim jer sam se bojao da sutra neće biti otkupa. Tako mi je to u početku djelovalo. Onda sam 1999. godine čuvao presu te firme, kada su dolazili u Bužim da presaju sakupljeni otpad iz cijele općine. Spavao sam u autu i čuvao im presu cijelu noć za deset maraka. Dugo mi je trebalo da shvatim što je bit u tom poslu, a ključna stvar koju sam shvatio jeste to da je ogromna razlika kad trebaš prodati 500 tona brašna i 500 tona otpada. Da bi prodao toliku količinu brašna, potrebno je sniziti cijenu svake vreće. Kod otpada je obrnuto, što imaš više, to je cijena bolja i to si velikim otkupljivačima privlačniji. Poenta je u tome: ako imaš 500 tona sirovine, lahko ćeš je prodati, dobit ćeš bolju cijenu, dok se kod brašna ili bilo koje druge robe u tom slučaju cijena mora ‘obarati’”, objašnjava Remzija.

Od 2005. do 2010. prikupljao je dokumentaciju za osnivanje firme. U međuvremenu je gradio objekte i pripremao kapacitete. Nakon pribavljanja svih potrebnih odobrenja i saglasnosti, 20. februara 2010. godine ju je registrirao. Od registracije pa do danas promet se kretao od 1,5 do 3 miliona maraka, a broj radnika od 3 do 12. Sve su vrijeme svi radnici bili uredno prijavljeni. Petak im je neradni dan. Uglavnom su zadovoljni plaćom i uvjetima rada. Najbolja potvrda tome jeste da ih većina radi od prvog dana i da ih većina nema namjeru ići iz Bosne.

“Za svih ovih godina napustila su me samo tri radnika. Nakon što je završio srednju školu, i sin mog poginulog brata Mirsada zaposlio se kod mene. Radi već sedam godina. I dvojica moje braće, te dva sina također rade kod mene. Posebno sam sretan što uspio osigurati posao i egzistenciju onima za koje sam i pred Bogom i pred narodom najviše odgovoran”, navodi Remzija.

Od početka 2019. godine firma “Otpad” izvezla je 54 kamiona robe, od čega 52 kamiona željeza, kamion rosvaja i kamion aluminija.

“Godišnje izvezemo prosječno 150 kamiona. Od toga je 95% željezo. Približno 70% proizvoda odnosi se na izvoz i uglavnom ide u Sloveniju. Ostatak robe, koju ne možemo prikupiti u većim količinama, prodajemo unutar Bosne i Hercegovine firmama koje imaju dozvolu za transport kroz Hrvatsku“, kaže Remzija.

Njegov ključni moto u radu je: “Pošteno i časno raditi i zaraditi kruh za sebe i djecu.”

Stav.ba

Podijelite članak
  • 393
    Shares