SDA (ne) može bez Bakira

Dan uoči izbora sarajevski taksista mi je neupitan ljubazno očitao izbornu lekciju: “Ja ću sutra glasati za Bakira, a žena za Željka. Njih dvojica čuvaju Bosnu i Hercegovinu”. Ni 24 sata nakon zatvaranja birališta, upravo je ova teza bačena u eter kao opravdanje za Izetbegovićev poraz: SDA-ov kandidat je platio osviještenost Bošnjaka za potrebom da u Predsjedništvu ne bude jedan naprema dva protivnika države.

UVJERLJIVA NADMOĆ

S obzirom na to da su obje teze rezultat političkih kampanja, čini mi se da je došlo vrijeme suočavanja s istinom, makar već uveliko traju – a možda i zato – kalkulacije oko buduće vlasti. Željku Komšiću i Bakiru Izetbegoviću niko ne spori potrebu da budu čuvari BiH, no ova se zemlja – i prije Daytona – dakle, tokom rata i svih onih zajedničkih godina u bivšoj Jugoslaviji, a i stoljećima ranije, ponosila svojom multietničnošću, pa je jednako onako kako je Ustav RBiH i Dayton vrlo precizno definirao da pripada Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i svim Ostalim, što u praksi treba da znači kako je dogovor temelj zajedničke kuće.

U politici se to provodi kompromisom, a ne onako kako se to kod nas, naročito posljednjih godina, intenzivno radi – pričom o davanju Srbima i(li) Hrvatima bilo čega. Drugo, jednako važno: šta god ko (pa i SDA) mislio o Komšiću, njegovi rezultati na svim dosadašnjim izborima pokazuju i dokazuju dovoljan broj stabilnog građanskog biračkog tijela koje se ni u kojoj opciji ne bi okrenulo Izetbegoviću, pa je i prema samom Komšiću prilično nefer njegovom pobjedom objašnjavati Izetbegovićev poraz.

Još je manje fer umanjivati rezultat Denisa Bećirovića pričom o glasanju protiv Izetbegovića. Po posljednjim rezultatima CIK-a, nakon više od 95 posto prebrojanih glasačkih listića, za Bećirovića su se izjasnila 296.352 birača, a za lidera SDA 193.859. Naravno, ja ne tvrdim da nije bilo i onih, čak i iz SDA koja je u konačnici dobila više glasova od svog stranačkog predsjednika, koji su na izbore izašli da bi šaranjem listića bili protiv Izetbegovića, ne tvrdim ni da su u krivu oni koji tvrde da je Bakira pobijedila supruga Sebija, uvjerena sam, naime, da je razlika veća od 100.000 glasova transparentna poruka Izetbegovićevoj partiji šta birači misle o njegovom načinu vođenja politike. Upravo uvjerljiva nadmoć SDA u odnosu na ostale partije je argument za ovu tezu: birači su kaznili lidera SDA zbog apsolutnog manjka spremnosti na kompromise ne samo sa vodećim partijama hrvatskog i srpskog biračkog tijela već i sa političkim subjektima u bošnjačkom i građanskom spektru. Ne zaboravimo pritom da je lider SDA imao ubjedljivo najbolju kampanju do sada, čak mu se – ruku na srce – osim onog prebrojavanja Bošnjaka gotovo da nema šta prigovoriti, u ono malo debata nastojao je nuditi konkretne podatke, njegova stranka je – u odnosu na njega – imala nezamjetljivu kampanju (s izuzetkom Sarajeva, što je posebna priča), no ništa mu nije pomoglo. Doživio je debakl.

I to ne mogu saprati jadikovke tipa deset na jednog, niti sklanjanje iza rezultata SDA. U Sarajevu, gdje se SDA ipak posvetila vlastitoj kampanji (zli jezici kažu ne zbog stranke već zbog supruge), SDA je rame uz rame s Narodom i pravdom. Što je – gledajući s visina SDA – dojmljiv poraz, tim prije što je notorni zahiragić dao maksimum vlastitog angažmana da plasira svu raskoš mržnje i objeda koje (nezamislivo!) mogu stati u obraz zastupnika u skupštini. NiP je, bit će, osvojio manje glasova nego je očekivao, ali je važan dio gotovo svih parlamenata, no u NiP-ov veliki uspjeh treba upisati i Bećirovićevu pobjedu koja je njegovom matičnom SDP-u puno donijela. Iz Trojke je najlošije prošla najprincipijelnija Naša stranka, upravo zbog predominantnog okretanja bošnjačkom biračkom tijelu koje nije samo karakteristika NiP-a već i SDP-a. Nermin Nikšić, lider SDP-a, još drhti nadajući se da će s kompenzacijske liste dospjeti donekle, no birači su i njemu poslali poruku – vrijeme je za neki drugačiji, da ne kažem tuzlanski SDP, u kome neće baš sve biti podređeno interesima uskog kruga oko stranačkog šefa. SDP ima još uvijek dovoljno starih vukova koji su u stanju inicirati stranačku debatu, drugo je pitanje imaju li snage i ambicije da se bore za povratak stvarnoj socijaldemokratskoj ideji.

ČEKAJUĆI ZORU

Što se SDA tiče, Izetbegović je, umjesto čestitki pobjedniku, čestitao svojoj partiji i odmah se pohvalio o(p)stankom na predsjedničkom tronu. Kuda to vodi SDA, bit će nesumnjivo predmet unutarnjih stranačkih analiza, ako za njih bude bilo volje i snage, da ne kažem koalicijskih kapaciteta u samoj partiji. I sigurno će ovisiti o formiranju vlasti i dijelu kolača koji će ušićariti. Istina je da lider HDZ-a BiH već išareti s kim bi se najradije svađao naredne četiri godine – njegova poruka Trojci da je za njih, ako su spremni presudu Ljubić primijeniti na državnom nivou, nakon što je i visoki predstavnik Christian Schmidt upravo u Oslobođenju rekao da za to nema osnove, jasna je da jasnija ne može biti. No, upravo je Schmidt Čoviću izbio najjače adute iz ruku, pa nije bez pameti očekivati da i njemu zaigra mečka pred vlastitim vratima. Što se Milorada Dodika tiče, i ako zasluži čestitku Aleksandra Vučića koji pristojno čeka CIKBiH, ostat će mu gorak okus straha iz izborne noći kad se skrio u mišiju rupu u vlastitom štabu. Čekajući zoru. Ili, tačnije, operirajući po mraku što mu dođe kao prirodno stanište.

Kako god, Bećirović ostaje najveći pobjednik općih izbora – em je združena opozicija pokazala da može kad hoće, em su birači u konačnici dobili građanski vrh države. Uključujući i prvu ženu izabranu nakon Daytona u Predsjedništvo BiH, Željku Cvijanović, koja partijskim statutom također pripada građanskom spektru. Da nas je praksa naučila koliko se stvarnost razlikuje od dokumenata, nije potrebno naglašavati. Ali jeste važno podsjetiti na to da buduća vlast – ko god je činio – ima jasnu euroatlantsku agendu i 14 prioriteta za kandidatski status BiH u EU. Pa da ih vidimo na djelu.

Vildana Selimbegović