Selma Karić: U školi ubijamo djecu testovima, a niko ih ne uči o životu

Podijelite članak
  • 118
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    118
    Shares

Prvo polugodište mi je kao učeniku i kao nastavniku uvijek brzo prolazilo.

Ono čemu se nisam radovala ni kao učenik, još manje kao nastavnik, je drugo polugodište.

Piše: Selma Karić, profesorica B/H/S jezika iz Sarajeva, Obrazovniportal.ba 

Ne znam kako roditelji gledaju na to, ali iz ugla onoga koji je u direktnom nastavnom procesu nije nimalo jednostavno. Ono što me svake godine frustrira kao nastavnika i kao roditelja budućeg školarca jesu takmičenja kojima zabombardujemo učenike u drugom polugodištu. Nisu to izmislili nastavnici, da se razumijemo. Izmislili su oni koji misle da samo takmičenjima možete dokazati da vrijedite i znate.

Pored svog gradiva koje je u drugom polugodištu obimnije, kada imamo kojekakve evaluacije eksterne i interne, djecu još počnemo ganjati s takmičenjima školskim, općinskim, kantonalnim i federalnim. Odlični učenici se razvlače na sve strane. Povuci ih tamo, povuci ih ovamo. Trebaju ovome, trebaju onome. Dobri iz fizike, dobri iz matematike, odgovorni za školske priredbe, dobri u sportu… Svaki nastavnik se pretvori u lovca na talente. Djeca ne mogu niti jednom nastavniku reći da to ne mogu, niti da im je to naporno. Roditelji se također ustručavaju, a i drago im da im je dijete tako dobro u svim oblastima. Koja je motivacija? Koja je korist?

Motivacija je ocjena koju će dobiti kao nagradu od svakog predmetnog nastavnika, toliko oni mogu da nagrade. Ali takvoj djeci petice nisu nešto što tako trebaju da love. Rijetka, skoro nikakva, takmičenja imaju budžet koji će biti usmjeren na nagrade za postignute rezultate. Nagradu u vidu diplome na kojoj redovno nešto pogriješe, sendvič i sokić za cijeli dan, dva, tri koliko borave na nekom takmičenju i smotri. Žalosno, ali istinito. Dobiju neku knjigu, koju su već pročitali ali sada s posvetom. Takvi učenici cijelo proljeće ne znaju šta bi prije. Imaju redovnu nastavu s koje sve i da mogu ne žele izostajati, jer to gradivo im treba za testove i zaključne ocjene. Žele da stignu sve ono što prosječni učenici rade to vrijeme dok se oni pripremaju za takmičenja. Postoje dodatne nastave, ali nisu ni one dovoljne da pripremite učenike za sva takmičenja.

I u svakoj školi vam je isto, po sistemu imamo pet učenika koji su najbolji u svim oblastima u kojima se takmičimo i sada ćemo njih opteretiti. Oni su sigurni, oni uvijek pobjeđuju, donose medalje, diplome, trofeje Školi, ostali neka uče. Djeca iscrpljena, nastavnici moraju da stignu sve redovne časove i dodatne, online instrukcije, svoje slobodno vrijeme, svoje vikende koje nisu proveli sa svojom porodicom nego su vodili učenike na takmičenja…

Daleko smo mi od Finske

Sa čime se to naše školstvo takmiči, koga mi ganjamo, koje svjetske autoritete u obrazovanju, one što nemaju ni naziva za predmete? Pitajte njih iz čega se njihovi učenici takmiče i na koji način. Imamo najveći broj izostanaka s nastave, opravdanih, razlog bolest, sve potkrijepljeno ljekarskim opravdanjem. Djeca nam ne vole školu, povraća im se od škole, imaju proliv i boli ih stomak… Bolesni su od škole. Kada pogledate rasporede testova, provjera ovakvih i onakvih, rasporede časova i sva silna takmičenja nije da ste baš sretni i s ushićenjem da idete u školu.

Daleko smo mi od Finske, podaleko u svakom smislu. Niko od našeg obrazovnog sistema preko noći ne može napraviti školu u koju se ide s pjesmom. Učenici u nižim razredima već imaju gastritise. Mi svoju djecu ovdje ubijamo u pojam testovima kao da će u životu polagati samo testove, niko ne uči dijete životu. Život nije takmičenje i nije test, život je snalaženje u raznim situacijama. Bitno je da nam je dijete prvo iz matematike na Kantonu, a to što ne zna sebi skuhati ručak sa 14 nije bitno.

Bitno je da mi nešto stalno mjerimo, poredimo, ocjenjujemo, procjenjujemo, evaluiramo, testiramo, pratimo, dok nam djeca bježe od škole i školskih obaveza. Nisu oni krivi, krivi smo mi koji smo im planine navalili na leđa. Zadajemo im zadaću od 100 zadataka preko vikenda.

Da, trebaju to da rade preko vikenda, a ne da vrijeme provedu sa svojom porodicom. Pa da, idealna prilika da se sva porodica iskupi oko 100 zadataka koje niko ne zna uraditi. Prilika da se zovne i komšija s kojim se ne priča i rođak s kojim se niste čuli od Bajrama i da se zove stari prijatelj iz srednje da bi se riješili zadaci koje na kraju nije riješilo dijete, nego sva uža i šira rodbina i prijatelji. Domaća zadaća za sve, osim za učenika koji je dok se ta zadaća radila, gledao i slušao kako se roditelji svađaju i kako im je svima vikend upropašten i kako je on/ona kriv/kriva što ne zna to uraditi. Eto, tako izgleda naše obrazovanje.

U Finskoj je zadaća: pitaj baku, dedu kako je to izgledalo kada su oni bili mladi. Zemlja s takvim zadaćama ima učenike koji obaraju rekorde u PISA testiranjima.

Dok ne stignemo Finsku mi ćemo obarati rekorde po broju opravdanih izostanaka s nastave, razlog bolest.

Sretno nam drugo polugodište!


Podijelite članak
  • 118
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    118
    Shares

Povezani članci

Pratite nas na instagramu @072info

Something is wrong.
Instagram token error.