Sjećanje na privrednog giganta: Kako je u Mostaru uništena najveća predionica pamuka na Balkanu

Sjećanja na dane kad je mostarska tekstilna industrija radila punom parom su uzburkala emocije i bivšem potpredsjedniku uprave te tekstilne fabrike Osmanu Zoranu Poturu, koji se nakon 20 godina vratio iz Amerike i prvi put nakon rata s našom ekipom ušao u krug nekadašnjeg giganta.

Ne krijući tugu zbog stanja koje je zatekao, priznaje nam kako u njegovom životnom hodogramu “Đuro Salaj”, kao i za brojne Mostarce koji su radili u toj fabrici, ima posebno važno mjesto.

“Znao sam svaki pedalj kompleksa i po danu i po noći. Kao tridesetogodišnjak sam 1981. godine izabran za potpredsjednika cijele fabrike i kako sam bio mladi potpredsjednik nosilaca razvoja, jer je “Đuro Salaj” bila najveća predionica pamuka na Balkanu, dolazio sam u obilazak i po danu i po noći”, priča Potur za Klix.ba, pokazujući nam zgradu uprave na samom ulazu u kompleks koji ima oko 30 objekata.

Prisjeća se vremena kad je na tom prostoru bilo zaposleno 6.200 radnika i kad se radilo u tri smjene kako bi se posao stizao obaviti, a radnici ostvarivali svoja zakonom propisana prava.

“Imali smo sve linije proizvodnje. Ovdje bi nam stizale bale pamuka s broda iz Ploča, tu bi se pamuk češljao, pravilo predivo, od kojeg se tkala tkanina, pa išla na dorađivanja, bijeljenje ili bojenje, a potom u konfekciju”, objašnjava nam nekadašnji potpredsjednik fabrike pokazujući mjesta na kojima su se te aktivnosti obavljale. Naglašava kako su imali četiri konfekcije i zaokružen koncept, po kojem se dobro poslovalo.

“Tada su se u ‘Đuri Salaju’ radnicima dijelili stanovi. Imali smo svoje odmaralište gdje su radnici odlazili, što danas firme nemaju, a veoma je važno. Taj odmor su radnici plaćali na šest rata, tako da je i onaj s najmanjim primanjima s troje ili četvero djece odlazio bez problema. Pored toga, imali smo nabavku zimnice koja se, također, plaćala na rate, što je sa socijalnog aspekta veoma važno”, priča nam jedan od čelnih ljudi mostarske fabrike iz njenog “zlatnog doba”.

Sve to je, kako naglašava, ono čega danas u privredi nema, jer je na sceni, kako kaže, “igra prevara” u kojoj se radnicima uskraćuju njihova prava kako na benefite tako i plaće koje se u većem djelu prikazuju kroz topli obrok da bi se izbjeglo plaćanje poreza. To, prema njegovim riječima, kristalno jasno objašnjava i razlog raspada “Đure Salaja”, kao i ostalih mostarskih giganata “Sokola”, “Hepoka”, “Fabrike duhana” i “Aluminija”.

“Nezainteresovanost da se održe sistemi koji su dobro radili vlada da bi se pokazalo kako u vrijeme socijalizma ništa nije valjalo, iako i danas ljudi kupuju i prodaju hiljade stanova iz tog doba, jer se od tada malo šta izgradilo”, naglašava Potur.

Tvrdi da je “Đuro Salaj” imao uslove da i dalje opstane kao tekstilni kombinat i da je bilo mnogo načina, ali da se to jednostavno nije željelo.

“Naravno, nešto se moglo smanjiti, reducirati i promijeniti. Bile su alternative i za promjenu proizvodnog programa i za nove djelatnosti. Mogle su se napraviti velike plantaže gljiva ‘tartufa’, koje su veoma skupe, a bilo je i još mnogo ideja o kojima se bi se satima moglo pričati. Radeći vani to sam vidio i kao jednu vrhunsku bescarinsku zonu, jer smo imali 17 kilometara puteva u okviru asfalta unutra u kombinatu s više od 30 velikih zgrada s visokim plafonima, koje su imale grijanje. Tu je mogla biti fantastična bescarinska zona, gdje bi roba dolazila i brzo izlazila, izmaknuta iz grada, odmah uz magistralni put”, pojašnjava nam potpredsjednik uprave nekadašnjeg tekstilnog giganta neke od ideja koje su se mogle realizovati.

Međutim, kako kaže, jasno je da ništa od toga nije bilo u interesu onih koji su došli na vlast i koji su u potpunosti uništili proizvodnju neuspješnom poslijeratnom privatizacijom.

“Sve je to razvaljeno i razbijeno da se pokaže kako iz onog vremena ništa ne valja i da bi se današnji tajkuni i političari domogli prostora koji su razvaljeni i ružno izgledaju za malo novca. Prodali staro željezo, koji milion sklonili sebi u džep, a propadalo ono što se gradilo 50 godina”, zaključio je Potur u razgovoru za Klix.ba.

Prema poslijeratnoj evidenciji, “Đuro Salaj” je u svom vlasništvu imao više od pet stotina stambenih jedinica raznih kategorija. Tokom rata većina je pogona u mostarskom naselju Vrapčići bila sačuvana, ali poslijeratna privatizacijska pljačka u BiH nije mimoišla ni pamučnu industriju, pa je nakon neuspješnih privatizacija proizvodnja potpuno uništena.