Šta donose silni izvještaji UN-u: Predstava RS bez stvarnog efekta

Vlada RS godinama šalje vlastite dopise Vijeću sigurnosti UN-a, pokušavajući stvoriti utisak da entitet nastupa kao država, iako za to nema nikakav međunarodni mandat. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija 12. maja ponovo će raspravljati o Bosni i Hercegovini. Formalno, procedura je jasna: visoki predstavnik podnosi izvještaj o provođenju Dejtonskog sporazuma, na osnovu mehanizma potvrđenog još Rezolucijom 1031. To je standardna praksa još od kraja rata. Ono što nije standardna praksa jesu “izvještaji” koje Vlada Republike Srpske godinama šalje Njujorku, predstavljajući ih domaćoj javnosti gotovo kao ravnopravni odgovor OHR-u.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Različite priče

Kada Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija narednih dana ponovo bude raspravljalo o Bosni i Hercegovini, javnost će po običaju slušati dvije potpuno različite priče. Jedna će dolaziti iz međunarodnih institucija, druga iz Banje Luke.

Prva je formalna i proceduralna: visoki predstavnik Kristijan Šmit (Christian Schmidt) podnosi redovni izvještaj o stanju u BiH i provođenju Dejtonskog sporazuma. Druga je politički performans koji traje godinama – Vlada Republike Srpske ponovo će poslati vlastiti “izvještaj” Vijeću sigurnosti, uz neizbježnu domaću medijsku pompu kako je “glas Republike Srpske stigao do Njujorka”.

Visoki predstavnik predstavit će svoj izvještaj. OHR

Problem je samo u tome što Republika Srpska nema mandat da izvještava Ujedinjene nacije o stanju u Bosni i Hercegovini. Entitet nije država, nije članica UN-a i nije dio međunarodnog mehanizma predviđenog za praćenje civilne provedbe Dejtonskog sporazuma. Ali politika Milorada Dodika već dugo se ne zasniva na stvarnom institucionalnom kapacitetu, nego na proizvodnji političkog dojma. Upravo zato je ova praksa zanimljiva. Ne zato što mijenja međunarodne odnose – jer ih ne mijenja ni najmanje – nego zato što pokušava promijeniti percepciju domaće publike.

Godinama se biračima u Republici Srpskoj servira priča kako njihov entitet vodi gotovo samostalnu vanjsku politiku, komunicira s najvećim svjetskim institucijama i ravnopravno ulazi u međunarodne obračune sa Zapadom, OHR-om i Sarajevom.

U stvarnosti, takvi dokumenti uglavnom završavaju kao politički dopisi bez ozbiljne proceduralne težine. Mogu biti registrovani, proslijeđeni ili arhivirani, najčešće zahvaljujući Rusiji kao stalnoj članici Vijeća sigurnosti, ali ne postaju zvanični izvještaji niti obavezuju bilo koga da ih razmatra kao relevantan međunarodni dokument.

Domaća predstava

Ali za Dodika to nikada nije ni bilo presudno. Suština je u političkoj predstavi. U stvaranju utiska da Republika Srpska nastupa kao gotovo nezavisni akter na međunarodnoj sceni. Da postoji “njihov izvještaj” nasuprot “Šmitovom izvještaju”. Da se vodi neka velika diplomatska bitka između Banje Luke i međunarodne zajednice. A kada se ta predstava iz lokalnog političkog ambijenta prebaci na stvarnu međunarodnu scenu, obično nastupa prilično neugodan sudar s realnošću. To se najbolje vidjelo tokom raznih neformalnih nastupa Dodika i Dragana Čovića pred članicama Vijeća sigurnosti. Ono što je domaćoj publici predstavljano kao historijsko obraćanje svjetskim silama, u diplomatskoj praksi često je izgledalo kao regionalni politički folklor bez stvarnog utjecaja.

Jer mikrofon u sali UN-a nije isto što i međunarodna moć.

PREDSTAVIT ĆE GA U UN

I tu dolazimo do možda najvažnijeg pitanja: kakva je zapravo bila stvarna korist svih ovih godina osporavanja Šmita, slanja paralelnih izvještaja i dramatizovanja sukoba s OHR-om? Ako se mjeri konkretnim rezultatima – gotovo nikakva. Kristijan Šmit je ostao međunarodno priznati visoki predstavnik. OHR nije ukinut. Bonske ovlasti nisu nestale. Međunarodna pozicija Bosne i Hercegovine nije promijenjena, niti je Republika Srpska dobila bilo kakav novi međunarodni status. Jedino što je proizvedeno jeste konstantna politička mobilizacija domaće publike kroz osjećaj permanentnog sukoba sa svijetom. I možda upravo u tome leži suština cijele priče. Ovi “izvještaji” nisu alat diplomatije nego alat unutrašnje politike. Njihova svrha nije da promijene stav Vijeća sigurnosti, nego da biračima u Banjoj Luci ostave utisak kako se vodi velika međunarodna bitka za Republiku Srpsku.

Diplomatija i teatar

Između stvarne diplomatije i političkog teatra razlika je otprilike ista kao između govornice u UN-u i predizbornog skupa. Samo što se u domaćoj politici te dvije stvari već godinama pokušavaju predstaviti kao jedno te isto.

avaz