Šta kaže šerijat u slučaju razvoda: Ženinu naknadu (mehr), muž je dužan ženi u potpunosti isplatiti u tri slučaja! 

Stupanje u brak važan je događaj u našim životima, a brak po islamskim propisima predstavlja ugovor sklopljen između muškarca i žena o zajedničkom životu a iz kojeg proističu prava i obaveze.

U bračnu zajednicu se stupa svečanim činom vjenčanja koje se obavlja pred matičarom – državnim službenikom, a pohvalno je obaviti i šerijatsko vjenčanje koje se obavlja pred imamom – vjerskim službenikom.

Šta podrazumjeva šrijatsko vjenčanje

Mnogi ljudi koji se odluče na šerijatsko sklapanje braka, odnosno, vjenčanje u skladu sa islamskim propisima, ne poznaju osnovne propise vezane za sami brak, sklapanje braka i koje uvjete treba ispuniti da bi brak bio legitiman. To je, svakako, zabrinjavajuće, pogotovo kada se u vidu ima činjenica da brak koji se sklopi na šerijatom nepropisan način nije validan, te da se takav život smatra zinalukom – bludom, vanbračnom zajednicom, što predstavlja veliki grijeh koji vodi u vatru džehennemsku…

Nažalost, većina mladića i djevojaka ne poznaje osnovne propise braka i ulaska u bračnu zajednicu, jednostavno, ne znaju šta treba da urade da bi se na ispravan način vjenčali. Ipak mnogo se priča o oboavezama supružnika ukoliko dođe do razvoda braka…

Mehr – ženina nakada i zaštita u braku

Mehr – vjenčani dar. Mehr je vjenčani dar koji se daje ženi na ime dozvole spolnog odnosa sa njom. Davanje mehra je vadžib (obaveza) i smatra se uvjetom za ispravnost braka. Visina mehra mora se odrediti prije intimnog odnosa i nije dozvoljeno imati odnos prije nego što se odredi visina mehra, svejedno bio on isplaćen odmah ili kasnije. Postoji saglasnost islamskih pravnika u tome da mehr može biti sve ono što ima neku vrijednost, svejedno radilo se o predmetima ili koristima. Bračni ugovor nije uvjetovan spominjanjem mehra.

Razvod braka je jedino dozvoljena stvar u islamu koju Allah dž.š. mrzi. Kur’an također poziva i upozorava vjernike da čuvaju brak i da poštuju čast, dostojanstvo i dignitet žene:

“O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim ako budu očito zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.”(En-Nisa, 19).

Dakle, razlozi subjektivne prirode u braku, kao: odvratnost, antipatije, umanjivanje ljubavi, nisu islamski razlozi za razvod. To mogu biti samo prolazna iskušenja i to su razlozi prije braka za nevjenčanje a u braku nisu. Šerijatski brak, na osnovu izloženog, smjera da pomiri duhovne težnje i tjelesne potrebe, da kanališe i reguliše strasti i nagone kako čovjek ne bi bio životinja ili još gori a da ih i ne uništi kako čovjek ne bi postao anđeo što je nemoguće. To je rezultat vjersko-moralnog i šerijatsko-pravnog pristupa braku. Brak je svojevrsna islamska ustanova u svijetu.

lako arapska riječ, mehr se skoro isključivo upotrebljava u šerijatskom bračnom pravu. Institucija mehra je poznata iz predislamskog perioda. 

“I draga srca ženama vjenčane darove (mehr) njihove podajte, a ako vam one od svoje volje od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte” (En-Nisa, 4)

Visinu mehra sporazumno utvrđuju zaručnici. Mehr se može i naknadno utvrditi ko to nije uradio prilikom vjenčanja. Mehr je ženino materijalno pravo od muža a mužu je to dužnost prema ženi. Najniža granica mehra se može odrediti a najvišu treba slobodno dogovoriti.

Pri određivanju mehra niti žena muža treba ucjenjivati, niti muž ženu cijediti. Mehr nema niko pravo ukinuti i muž je dužan ženi ugovoreni mehr isplatiti. Mehr se dijeli na mehri muadžel i mehri muedždžel. Po običaju mehri muadžel se isplaćuje odmah pri stupanju u brak a mehri muedždžel na ženin zahtjev tokom života, poslije puštanja žene kada je muž kriv ili poslije muževe ili ženine smrti. U tri slučaja muž je dužan ženi isplatiti cio mehr:

– u slučaju razvoda poslije bračnog odnosa,
– poslije samog nesmetanog osamljenja sa ženom u pravno valjanom braku i
– u slučaju smrti jednog od bračnih drugova bez obzira nastupila ta smrt prije ili poslije bračnog odnosa.

U slijedećim slučajevima muž je dužan ženi isplatiti samo 50% mehra:
– kada muž u pravno valjanom braku pusti ženu prije osamljenja i bračnog odnosa,
– kada muž prije bračnog sastanka nazove ženu bludnicom, pa se brak razvrgne,
– kada se muž zakune i zakletvu ispuni da neće spoljno općiti sa svojom ženom 4 hidžretska mjeseca,
– kad se ispostavi da je muž impotentan (inin) pa se po osnovu toga brak razvede,
– kada muž pređe na drugu vjeru pa brak postane ništavan,
– kad muž odbije da prihvati islam, nakon što je njegova žena primila islam a prije toga nisu imali seksualni odnos,
– kada muž izvrši rodoskrvnuće tj. spolno opći sa ženinom uzlaznom i silaznom lozom, i tako žena postaje mužu zabranjena.

Kada je žena kriva muž nije uopće dužan davati mehr. To će biti:

– kada muslimanka prede na bilo koju drugu vjeru,
– kada dozvoljena nemuslimanka udata za muslimana neće da pređe na islam,
– ako žena dok je u braku spolno opći, učini blud i
– ako žena otkaže brak u koji su je vjenčali neskrbnici (ne otac i djed) svojoj prilici koja joj ipak ne odgovara.

Mehr je isključivo ženino vlasništvo s kojom ona raspolaže kako hoće. On spada u privatno-pravnu imovinu. Žena se ugovorenog mehra može odreći u korist muža, piše Mustafa Spahić.

Razlika između brakova sklopljenih pred imamom ili drugim učenim čovjekom i općinskim matičarom jeste u tome što općinski matičar ne uvrštava mehr kao uvjet sklapanja braka u ugovor o vjenčanju.

Source