Šta nam djeca jedu u školama: Zdrava ishrana traži dublji džep

Školske užine gotovo da nema u školama BiH i susjedstvu, pa djeca pribjegavaju najlošijem izboru koji im nude pekare i prodavnice brze hrane. U Srbiji je mali broj onih koji su za ketering užinu, dok u našoj zemlji samo KS ima podjelu užine po školama. Kako je riječ o bijeloj kifli sa parčetom salame, bolje je da ni to nije organizovano.

U Crnoj Gori o tome se samo priča, ali i ukazuje na finansijski aspekt, imajući u vidu da je mjesečno četvoročlanoj porodici, u kojoj je prosječna plata 700 eura, potrebno oko 1.800 eura za osnovne potrebe.

Hrvatska je napravila prvi korak – usvojila odluku da se finansira jedan obrok kako bi svi đaci mogli pojesti nešto kuhano, ali to nije svugdje zaživjelo, jer lokalne vlasti nisu ulagale u školske kuhinje i zapošljavanje kuhara, gledajući na to kao na trošak.

Beograd: Pekara u krugu škole

 Ne baš retko u medijima i na društvenim mrežama osvane vest da se neko dete onesvestilo u školi. Od gladi. Nisu svi mali nevoljnici siromašni, mada je to najčešće, ali ima i onih koji naprosto ne ponesu užinu ili novac. Jer u Srbiji odavno nema ogranizovane ishrane đaka.

Svetao primer u Beogradu je Osnovna škola “Drinka Pavlović”, u čijoj kuhinji se dnevno pripremi više od 1.000 obroka “kao kod kuće”, a osim zaposlenih u kuhinji, škola je angažovala i nutricionistu koji kontroliše propisane hranljive vrednosti obroka.

Zbog problema sa ishranom dece, Ministarstvo prosvete je pre nekoliko godina najavilo da će početi rad na vraćanju kuhinja u škole, no, nije se maklo od planova, jer je prema tada objavljenim podacima, tek svaka četvrta škola imala uslove ili bi uz mala ulaganja mogla da ima zadovoljavajuću đačku kuhinju.

Zbog nedostatka prostora i radne snage, ali i visokih standarda koje đačke kuhinje treba da ispune, taj broj se samo smanjivao, pa od 166 redovnih osnovnih škola u Beogradu, tek njih desetak ima svoju kuhinju u kojoj se sprema hrana. Veoma je mali broj onih koje se odlučuju za ketering užinu, a uglavnom se i škole i roditelji odlučuju za nepopularniju varijantu, pekare u iznajmljenom školskom prostoru. Slično je i u ostatku Srbije.

Beogradska OŠ “Svetozar Marković” nema uslova za sopstvenu kuhinju, ali u okviru zgrade izdaje prostor pekari. Obroci se nabavljaju jedino za decu koja ostaju u produženom školskom boravku.

Da bi u školskoj kuhinji mogli da se pripremaju obroci za đake, potreban je HASAP standard (sistem za osiguranje bezbjednosti hrane u svim fazama proizvodnje, prerade i prometa), što je za mnoge neizvodljivo zbog nedostatka novca, ali i komplikovane procedure. Međutim, veći problem je naći kuvaricu, koja da bi dobila pun iznos plate, ionako male, mora da spremi minimum 180 obroka svakog dana, dok je za servirku “norma” da posluži 360 učenika.

”Uslovi da škola ima svoju kuhinju najpre zavise od samog objekta i ima li prostora i mogućnosti za to, a mi se uglavnom snalazimo prema zatečenim uslovima. Mi imamo pekaru u krugu škole kako deca ne bi izlazila van dvorišta. Za izdavanje prostora pekari potrebno je da dobijete dozvolu od Grada. U boravku hranu nabavljamo preko keteringa i obezbeđen je ručak”, objašnjava direktorka Ivana Orolički.

Cena ručka kreće se od 220 do 250 dinara, a roditelji plaćaju na kraju meseca, u zavisnosti od toga koliko dana je dete bilo u boravku. Za izbor distributera hrane raspisuje se javna ponuda, pa onda Savet roditelja odlučuje između tri ponuđača koje će izabrati, navodi Orolički.

Međutim, pekare u školi mogu da budu mač sa dve oštrice, kako objašnjava Snežana Knežević, direktorka OŠ “Vladislav Ribnikar”. Škola radi u različitim smenama, broj dece je promenljiv i ona ne dolaze svakog dana u isto vreme, pa je komplikovano urediti distribuciju obroka koja bi sve uslove ispunila. Zato je, na zahtev roditelja, odlučeno da se ipak u školski prostor uvede pekara.

”To je otvorilo druge probleme, jer škola nije imala uticaj na sadržaj, cenu, kvalitet hrane, jedino smo uspeli da postignemo dogovor da se deci ne prodaju konditorski proizvodi i gazirana pića. Ipak, opet uz saglasnost roditelja, prekinuli smo tu praksu i vidim da je to u velikoj meri promenilo i navike dece, sve češće ih viđam sa spremljenim obrocima od kuće. Znam da roditeljima to predstavlja dodatni problem, ali i lično mislim da je to bolje rešenje”, navodi Knežević.

Ona dodaje da se za decu u produženom boravku nabavlja ručak preko distributera, te da je cena obroka 270 dinara.

U srednjim školama situacija je još gora. Organizovane užine ima samo u privatnim školama i internatima. Nastava se uglavnom odvija po smenama, deca provode ogroman broj sati na časovima, a retko koji srednjoškolac će poneti užinu od kuće. Zato se većina njih orijentiše prema tome koji objekat je najbliži školi: da li je to pekara, kiosk sa pljeskavicama ili supermarket. Ishrana školaraca polako postaje javnozdravstveni problem.

Od poslednjih najava Ministarstva koje su se bavile ishranom učenika prošlo je nekoliko godina, kada je tadašnji ministar Mladen Šarčević planirao da formira tim koji će se baviti reformom ishrane đaka. Prvi korak trebalo je da bude prikupljanje podataka o tome koliko škola ima kuhinju, gde su one u upotrebi, a gde su potrebni renoviranje i nabavka opreme.

Salama je jeftinija od voća

 Hrana može biti bolest, ali i lijek. Izbor je na svakom pojedincu. Nažalost, oni koji nemaju izbor su djeca. Oni koji odrastaju sa pogrešnim navikama, a u društvu ne naizlaze na korektor, podršku, ali i bolje mogućnosti.

Nažalost, ni u školskim kantinama se ne kontroliše, ili u najboljem slučaju rijetko kontroliše, ponuda, pa tako djeca odmah poslije časa na kojem su učila o štetnosti gaziranih napitaka i šećera odu po krofnu i gazirano ili energetsko piće. Prije nekoliko mjeseci u javnosti su se pojavile fotografije užina iz sarajevskih škola.

Iako su svi znali da su užine upravo takve, nikakve, svi su se čudili nekoliko dana. Ali kod nas svakog čuda tri dana dosta. Užine su i danas iste. Bijela kifla sa komadićem salame i sira, kifla premazana paštetom, punjena lisnata tijesta, hamburgeri, pržena piletina, pomfrit, svakodnevno su na meniju školaraca širom BiH. Pored nezdravih navika, za ovakvu ponudu kriva je i cijena.

Puno je lakše izdvojiti 1 KM (0,50 eura), 2 (1) ili 2,50 (1,25), koliko u većini školskih kuhinja košta ovakva užina, nego kupovati, nabavljati i nuditi integralna peciva, svježe voće i povrće, prirodne sokove. Dok u drugim gradovima užinu isključivo plaćaju roditelji iz vlastitih sredstava, u KS-u općine izdvajaju novac za nabavku užina socijalno ugroženim kategorijama. Na tenderima koje raspisuju škole uglavnom prolaze ponuđači sa najnižom cijenom, jer su sredstva ograničena, pa u tom slučaju užina za jedno dijete za mjesec košta od 18 KM (9 eura) do 20 (10). I u drugim sredinama učenici slabijeg materijalnog stanja dobijaju besplatne užine, ali zahvaljujući humanitarnim organizacijama.

Samo organizacija Pomozi.ba na dnevnom nivou osigurava užine za oko 1.100 mališana iz škola u Varešu, Fojnici, Zavidovićima, Dubici, Vitezu, Travniku, Kiseljaku, Goraždu, Mostaru, a širom BiH još nekoliko humanitarnih organizacija na ovaj način pomaže školarcima. KS je prije pet godina napravio revolucionaran iskorak kada je borba sa nezdravim prehrambenim navikama u pitanju. Usvojen je Pravilnik o ishrani djece – učenika u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama KS-a koji je propisao koja hrana treba biti zastupljena, a koja u ograničenoj upotrebi ili potpuno izbačena iz školskih kantina. Tada se govorilo kako je bolje i zdravije, ali i cjenovno prihvatljivije da djeca umjesto lisnatog tijesta dobiju bananu ili jabuku, da se u školske kuhinje uvedu svježe voće i povrće, ali… više se i ne govori o tome.

Roditelji u KS-u su nezadovoljni ponudom užina i tražiće da se pažljivo prati odabir ponuđača prodaje i podjele hrane

– Nažalost, mislim da se ishrana učenika u školama ne shvata dovoljno ozbiljno bez obzira na to da li se radi o kantini, školskoj kuhinji, a imamo još škola koje nisu u potpunosti izbacile automate sa slatkišima i gaziranim sokovima, rekla nam je Suada Karić, voditeljica Radne grupe za izradu Pravilnika i profesor u Poljoprivredno-prehrambenoj školi, i naglasila da su djeca hiperaktivna, nedovoljno koncentrisana sa poremećajima pažnje upravo zbog hrane i sokova sa visokim sadržajem praznih kalorija, aditiva i vještačkih boja.

Ministarstvo obrazovanja KS-a je zajedno sa Kantonalnom inspekcijom 2019. godine pokrenulo nadzor provođenja Pravilnika u školama. Nažalost, uslijedila je pandemija i ta aktivnost je u mirovanju. Iz Kantonalne uprave za inspekcijske poslove su naglasili da se inspekcijski nadzori iz nadležnosti sanitarne i inspekcije za hranu stalno provode.

– Najčešći utvrđeni nedostaci su neadekvatni sanitarno-higijenski uslovi, temperaturni uslovi čuvanja hrane, neimplementiranost sistema samokontrole sigurnosti hrane i kritičnih kontrolnih tačaka, neadekvatno deklarisani proizvodi, needuciranost osoblja. S obzirom na to da te odredbe Pravilnika ne smatraju obavezujućim te se tretiraju kao preporuke, nisu ni predviđene kaznene norme koje bi bile instrument djelovanja inspekcijskim organima, objasnila nam je Vildana Brdarić, stručni savjetnik za informisanje KUIP-a.

I dok je ishrana djece u školama u drugim sredinama još u drugom planu, odnosno o tome se ne govori ni na jednom nivou, u KS-u je i Vijeće roditelja uporno u borbi za poštivanje Pravilnika o ishrani.

– Redovno ćemo obavještavati nadležne o propustima koji se dešavaju, a koji mogu dovesti do niza zdravstvenih problema naših učenika, pojava pretilosti kod učenika, dijabetesa i ostalih oboljenja koja su vezana za samu ishranu, rekla nam je Elma Dizdarević, dopredsjednica UO VRKS-a.

Bez organizovane užine

 Za tridesetak eura, koliko mjesečno roditelj izdvaja za đačku užinu prvaka u produženom boravku, dijete dobija isključivo peciva od bijelog brašna, uz koje uglavnom stiže jogurt, voćni jogurt ili industrijski sok sa dodatim šećerom. U Crnoj Gori ne postoji organizovana đačka užina, a priliku za obrok u školi dobijaju samo učenici prvih i drugih razreda pojedinih škola u produženom boravku.

Ostala djeca namirnice kupuju u školi ukoliko ustanova ima sklopljen ugovor sa nekom od lokalnih pekara ili u okolnim prodavnicama, picerijama, buregdžinicama… Rijetki su roditelji koji svojoj djeci pakuju i šalju užinu za školski dan, jer to, pogotovo među starijim osnovcima, nije “kul”.

Zdravi obroci, koje preporučuju nutricionisti i koje mogu izabrati njihovi vršnjaci iz zemalja Evrope i svijeta, za crnogorske učenike u ovom trenutku ne postoje.

”U Crnoj Gori ne postoji organizovana đačka užina već godinama. I kada je postojala, uglavnom je bila samo na teritoriji opštine Podgorica, a u saradnji sa srednjom školom ‘Sergije Stanić’. I kada govorimo o nekim ranijim, ali i ako je riječ o nekom skorašnjem periodu. Ponovo je bila uspostavljena prije pojave koronavirusa, ali se tokom pandemije stalo s tim i od tada se time niko nije bavio. U drugim opštinama nije bilo ni ranije da mi znamo”, kaže predstavnica Udruženja Roditelji Lepa Žunjić.

Ona tvrdi da se tokom školskih odmora u dvorištu ustanova jasno može steći slika o tome imaju li naša djeca, roditelji i porodice svijest o važnosti kvaliteta ishrane, pa i užine.

”Primijetićete da se uglavnom jedu grickalice i konzumiraju napici za koje će vam pedijatri i nutricionisti reći da izbjegavate da dajete djeci”, ističe Žunjić.

Pitanje ishrane djece među roditeljima izaziva velike polemike, a Žunjić pojašnjava da se iz tih razgovora dolazi do zaključka da nemaju baš jasne stavove o tome šta je zdrava hrana.

”Druga strana priče je finansijski aspekt koji je ključan. Imali smo nedavno priliku da vidimo podatak da je mjesečno četvoročlanoj porodici u Crnoj Gori, u kojoj je prosječna plata 700 eura, potrebno oko 1.800 eura da bi zadovoljila svoje osnovne potrebe”, upozorava Žunjić.

Prema podacima Instituta za javno zdravlje, svaki peti dječak i svaka deseta djevojčica u Crnoj Gori su gojazni. Naša država po ovom parametru je među 10 najgorih zemalja u Evropi. Stručnjaci IJZ-a ranije su donijeli preporuke za smanjenje unosa hrane bogate zasićenim mastima, transmastima, šećerima i solju kod djece zbog indikatora da se nezdravo hrane.

Žunjić smatra da je najveća odgovornost za ovakvu statistiku na roditeljima. Ipak, poručuje da se ne smije zanemariti činjenica da nemamo svi iste mogućnosti iako upravo roditelji odlučuju o tome kako će se njihovo dijete u najranijem uzrastu hraniti.

Ne smijemo zaboraviti da je u Crnoj Gori svako treće dijete u riziku od siromaštva, ističe Žunjić

”Materijalno stanje se bez sumnje odražava na kvalitet ishrane naše djece. S druge strane, dešava se da koliko god se trudili da kao roditelji usadimo djeci zdrave navike, nekada sav taj trud bude uzaludan, jer djeca u nekom periodu ipak posegnu za nezdravom užinom. Zato je važno da i njihovi vršnjaci imaju slične stavove kada je riječ o ishrani, ali i slične mogućnosti”, upozorava Žunjić.

Udruženje Roditelji će se i ubuduće, kao i ranijih godina, zalagati za inicijativu da svi osnovci u Crnoj Gori dobiju besplatnu zdravu užinu. Ako ne za sve, onda barem za one koji žive u siromaštvu i socijalnu ugroženim porodicama, poručuju iz te organizacije.

”Koliko god to u prvi mah zvučalo nerealno, ipak ima mogućnosti da i naša država ostvari, samo ako se malo potrudi da nađe način. Na primjer, Evropska unija već godinama sprovodi program i ima budžet koji opredjeljuje zemljama EU, u okviru kojeg đaci iz evropskih zemalja dobijaju besplatnu užinu – voće i povrće, mlijeko i mliječne prerađevine. Pored toga što djeca dobijaju ove namirnice, istovremeno kroz ovaj program EU uče o značaju zdrave ishrane, radi se na prevenciji, a višestruke su koristi i za razvoj poljoprivrede i domaće proizvođače”, pojašnjava Žunjić.

Ona kaže i da često nije dovoljno da zdrave navike stičemo i njegujemo u svom domu, jer su uticaji okoline snažni.

”Nekada ćemo se bez obzira na višegodišnji trud suočiti sa tim da i naše dijete za užinu izabere i kupi čips ili neko nezdravo pecivo, jer to jedu i njegovi vršnjaci. Zato je važno da se na podizanju svijesti o značaju zdrave ishrane u đačkom dobu radi na više nivoa”, ističe ona.

Crnogorsko ministarstvo poljoprivrede prije nekoliko godina pokrenulo je program posvećen zdravoj ishrani u školama, koji je tada obuhvatio oko 3.000 đaka iz sedam crnogorskih škola. Prošle godine je najavljeno da se program nastavlja od oktobra, ali nema informacije koje škole su odabrane i koliko djece sada dobija zdravu užinu. Iz Udruženja Roditelji poručuju da bi ovaj program trebalo nastaviti i proširiti na sve crnogorske škole i opštine.

Od pizze do nutricioniste

 Od običnih pekarskih proizvoda, pizze i bureka s ponekom voćkom, do raznih variva poput onoga s lećom i junetinom, paprikaša, rižota, posluženog uz salate i integralni ili kukuruzni kruh, pa do menija u kojem se poštuju religijske, svjetonazorske ili zdravstvene potrebe učenika – sve to nalazi se na tanjuru hrvatskih osnovnoškolaca.

Različito od škole do škole. Štoviše u istim županijama, pa čak i gradovima neće svi učenici imati isti meni niti istu kvalitetu poslužene hrane, ali će svi osnovnoškolci u Hrvatskoj zasigurno dobiti jedan obrok dnevno u Hrvatskoj neovisno o imovinskoj kartici obitelji iz koje dolazi i to od ove godine.

Sve su škole dužne organizirati jedan obrok za učenika, za što se iz državnog proračuna samo za prvi mjesec primjene izdvojilo šest milijuna eura za ukupno pet milijuna konzumiranih obroka u svim hrvatskim školama. Bila je to mjera koja je za glavni cilj imala izbjeći glad među učenicima i mjera koja je otkrila sav jad svake lokalne i regionalne samouprave u Hrvatskoj. Naime, odlukom da se financira jedan obrok svi su učenici u Hrvatskoj mogli imati kuhane obroke, dakle pravi ručak da su lokalne vlasti koje su vlasnici školskih ustanova doista ulagale u školske kuhinje i zapošljavanje kuhara, a ne na njih gledali kao trošak, stoga je i sada prisutan nesrazmjer u ponudi jela učenicima.

Kad se odluka o jednom besplatnom obroku morala primijeniti s početkom drugog polugodišta, škole koje su imale kuhinju i uvjete sredstva su prenamijenile u topli obrok za učenike, a one koje kuhinje nemaju snalazile su se ugovorima s pekarama poput većine škola u Dalmaciji. Tada su nesrazmjer obroka morali objašnjavati redom ravnatelji takvih škola, ne i lokalni političari koji su proračunski novac usmjeravali na druge “prioritete”.

Nasuprot njima, prije odluke o jednom besplatnom obroku Hrvatska je imala i ima škole koje ne samo da imaju kuhinju nego poput onih u Sisku imaju angažirane nutricioniste za izradu menija učenicima, ili poput Osnovne škole Matije Gupca iz Zagreba u kojoj se nudi bezgluteinska, hrana za vegetarijance, kao i halal. Prije uvođenja jednog besplatnog obroka u svim školama u Hrvatskoj, modeli prehrane bili su različiti, negdje su roditelji plaćali pune iznose kuhinja, negdje je prehrana bila sufinancirana, a ponegdje su roditelji bili prisiljeni djecu slati s pripremljenom užinom ili novcima za kupovinu obroka u obližnjim dućanima.

Tek kada sve škole osiguraju kuhinje, svi će učenici u Hrvatskoj imati topli obrok, a dotad će imati osiguran jedan mliječni

I tada i sada kad je osiguran jedan besplatan obrok, učenici koji su prerasli dnevni boravak u većini škola na raspolaganju imaju jedan obrok dnevno, dok oni najmlađi koji pohađaju dnevni boravak imaju u danu u školama tri obroka – mliječni, ručak i užinu. Roditeljima takvih učenika odlukom o financiranju jednog obroka mjesečni računi za kuhinju se umanjuju za mliječni obrok kojeg dijete dobije u školi, a ostatak računa za preostala dva jela roditelji plaćaju sami. Uvođenje jednog besplatnog obroka u školama zapravo je priprema osnovnoškolskog sustava na cjelodnevnu nastavu koja će se uvesti za nekoliko godina kao velika obrazovna promjena u svim školama. Baš zato što je jedan od njezinih preduvjeta pauza za ručak i to topli, dakle kuhani ručak, sve će škole u Hrvatskoj morati imati kuhinje i blagovaonice. Uskoro će biti objavljen popis prvih škola po gradovima koje idu u nadogradnju i proširenje, a koji uključuje i izgradnju kuhinja. Riječ je o školama, odnosno gradovima koji su se prijavili na natječaj Ministarstva obrazovanja u kojem je novac osiguran iz EU, odnosno fonda za oporavak i koji će prvi u radove izgradnje kuhinja. Tada će učenici imati i puno duži odmor nego sada kako bi doista blagovali hranu.

Oslobođenje.ba