Šta se događa našim fudbalerima: Teško je trčati u toksičnom okruženju

Po tko zna koji put na ovom istom mjestu moramo ustvrditi: ono što smo vidjeli na terenu savršen je preslik našeg društveno političkog konteksta. Letargija kao posljedica raspada i raspad kao posljedica letargije.

Bila je to utakmica koju nitko nije planirao. Svi smo, po običaju svodeći račune dok je zec još u šumi, očekivali da ćemo u ovo vrijeme igrati finale Lige nacija. Pred sam početak utakmice s Iranom  ispostavilo se da bi nam pobjeda iz nje mogla biti itekako važna. Ne samo zbog dojma nego i zbog bodova koji su nam bitni za žrijeb kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Ali mi opet nismo pobijedili. Zapravo, dojma sam da nismo ni igrali. 

Teško je bilo očekivati ikakvu smislenu igru nakon što smo saznali sastav reprezentacije. Ono što me ipak čudi jeste letargija koju pokazuju naši igrači. A redom su to igrači koji su silom prilika dobili šansu zaigrati za A selekciju. Dakle, bez obzira na to što nije bilo moguće očekivati nikakve automatizme u našoj igri, imali smo svako pravo od tih mladih momaka očekivati visoku angažiranost i borbenost. Nisu oni djelovali kao da ne znaju onoliko koliko su izgledali loše. Djelovali su kao da nemaju volje i kao da odrađuju još jedan dan u uredu jedva čekajući otići doma. 

TOKSIČNO OKRUŽENJE

Teško je objasniti što se događa našim igračima kada obuku reprezentativni dres. Ali baš sve upućuje na to da su prinuđeni raditi u jednom izrazito toksičnom i demotivirajućem okružju koje ne mogu popraviti izbornik i njegov stožer. Svima nam je jasno da je nogometni savez BiH bolesno tkivo bolesnog organizma ali opet mi je teško time u potpunosti opravdati izostanak angažmana nogometnih anonimaca koji su nas predstavljali protiv Irana. Sve mislim, možda bi im trebalo biti više stalo, a onda se opet upitam: a zašto bi se trudili, za koga? 

Za Izetbegovića koji preko medija prijeti šmajserima? Za one koji organiziraju komemoracije osuđenim ratnim zločincima? Za one koji BiH ne želi vidjeti, što se kaže, ni na mapi? Za one koji političkim oponentima stavljaju mete na čelo? Za počasnog Dinu Begića koji je za uspješan rad u nogometu nagrađen mjestom u Olimpijskom odboru? Za Olimpijski odbor u kojemu, osim Matuna Kvesića, odbornici nemaju veze sa sportom? Napose, za one koji svojim glasovima već tri decenije podržavaju gore nabrojane zlotvore? 

TRAJNI HAOS

Bespotrebno je zato kritizirati, recimo, Amera Gojaka jer je nogometno nepismen, carini loptu i ne može shvatiti da ni Maradoni nije svaki put prolazilo ono što on neprestano pokušava odigrati. Besmisleno je objašnjavati mu da treba igrati jednostavnije. Nesuvislo je jer, ne treba podcjenjivati stožer i igrače, i njima je kontekst u kojemu moraju raditi i igrati teško breme. Ako smo mi pogubljeni zašto bismo od njih zahtijevali da osvijeste kako su i njima noge do koljena u živom blatu. Mi stalno očekujemo neke heroje koji će izvaditi stvari ali heroji su tu da nas izvade iz neočekivanih, vanrednih  situacija, oni su ljudi trenutka a ne oni koji mogu stvarati kontekst. Ljudi koji stvaraju kontekst su ljudi koji u anonimnosti svakodnevno marljivo rade kako bi održali sustav. A mi imamo najgori mogući kontekst. Naime, glavno obilježje našeg sustava je potpuni izostanak istog. Izuzev ako trajni kaos ne nazovemo kontekstom. Po tko zna koji put na ovom istom mjestu moramo ustvrditi: ono što smo vidjeli na terenu savršen je preslik našeg društveno političkog konteksta. Letargija kao posljedica raspada i raspad kao posljedica letargije. 

Mi smo navijači, podrazumijeva se da smo iracionalni. To ipak ne znači da imamo pravo biti glupi i ne primjećivati što se zapravo događa oko nas. 

Marko Tomaš / zurnal.info

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE