Sve je krenulo 17. decembra 2010. godine: Šta je danas ostalo od “arapskog proljeća”?

Prije deset godina arapskim su se svijetom poput požara proširili protesti, pokrenuvši niz događaja koji su prvo pobudili pa ugasili mnoge nade i nepovratno promijenili regiju.

Od brzog propadanja naizgled nedodirljivih režima do rasta i pada džihadističkog kalifata, Bliski istok u drugo desetljeće 21. stoljeća ušao je haotično.

Val pobuna koji su pogodili regiju od kraja 2010. uskoro su prozvani „Arapsko proljeće“, ali su ishodi dugoročno bili različiti, a mnoge su države završile u gorem položaju nego prije.

Nakon prosvjeda u Tunisu, Egiptu, Libiji i Jemenu uslijedile su razočaravajuće reforme u najboljem slučaju, žestoki odgovori diktatora ili otvoreni ratovi.

No duh pobune ostao je živ, što je pokazao drugi val protesta u Sudanu, Alžiru, Iraku i Libanonu osam godina kasnije, piše agencija France Presse (AFP).

Tuniska iskra

Sve je krenulo 17. decembra 2010. kad se mladi ulični prodavač, kojeg je godinama zlostavljala policija, sam zapalio ispred zgrade upravitelja grada Sidija Buzida.

Mohamed Buazizi nije bio prvi koji se odlučio na takav čin u regiji, čak ni u i Tunisu, ali njegov slučaj pokrenuo je bijes naroda. Njegova priča nije snimljena kamerom, ali se glas o njoj pronio društvenim mrežama sjevernoafričke države.

Buazizi je umro 4. decembra, a dotad se pokret protiv predsjednika Zina El Abidinea Ben Alija, na vlasti 23 godine, proširio na cijelu državu.

Deset dana kasnije Ben Ali je pobjegao u Saudijsku Arabiju, a u idućih nekoliko sedmica prodemokratski protesti izbili su i u Egiptu, Libiji i Jemenu.

Kad su nemiri stigli do ulica Kaira, daleko najvećeg grada u regiji, revolt je nazvan „Arapskim proljećem“.

Na ulice Egipta izašle su stotine hiljada ljudi kako bi zahtijevali demokratske promjene i odlazak predsjednika Hosnija Mubaraka, na vlasti od 1981. godine.

Regijom i ostatkom svijeta tada se proširila euforija i nada u promjene na Bliskom istoku.

Tako izgleda nada

„Pogledajte večeras ulice Egipta, tako izgleda nada“, napisala je u to vrijeme egipatska književnica Ahdaf Soueif za britanski Guardian.

Glas naroda bio je jedinstven, ne samo u najmnogoljudnijoj arapskoj državi, nego i u cijeloj regiji.

Bliskim istokom je zavladala misao da tirani nisu vječni i da promjene mogu doći odozdo.

„Vladao je osjećaj da smo mi Arapi prelijeni ili umorni da bi se borili protiv opresije, da smo prihvatili vladavinu diktatora i despota jer smo sami po sebi manjkavi ili obilježeni teretom kolonijalizma i zapadnog upletanja“, rekla je libanonska spisateljica Lina Mounzer za AFP.

Nezamislivo

Nezamislivo se ostvarilo 11. februara 2011. objavom da Mubarak silazi s vlasti.

„Noć kad je Mubarak pao plakala sam od sreće. Nisam mogla vjerovati koliko su Egipćani hrabri i prekrasni. To se činilo kao zora novog doba“, prisjeća se Mounzer.

„A onda Sirija. Mislila sam da sam sretna i iznenađena zbog Egipta, ali sam zbog Sirije bila izvan sebe. Činilo se kao da se snovi mojih roditelja o arapskom nacionalizmu napokon ostvaruju snagom i voljom samog naroda“.

Šest mjeseci prije no što je ubijen u Istanbulu, saudijski novinar i disident Jamal Khashoggi rekao je kako je Arapsko proljeće pokazalo da je pogrešna tvrdnja da su Arapi i demokracija nekompatibilni.

„Rasprava o odnosu islama i demokracije zaključena je s pojavom Arapskom proljeća“, rekao je u govoru 2018. godine.

Osim Ben Alija i Mubaraka, srušeni su i libijski pukovnik Moamer Gadafi, jemenski čelnik Ali Abdulah Saleh, a prošle godine je otišao i sudanski vođa Omar al Bashir.

Njih petorica zajedno su vladala ukupno 146 godina, ne računajući Salehovih 12 godina na čelu Sjevernog Jemena prije ujedinjenja države 1990. godine.

Na trenutak, kolaps autokracija u regiji činio se neminovan.

Arapska zima

Pojam „Arapsko proljeće“ rijetko se koristi u arapskim državama i smatra ga se pogrešnim. Preferiraju se riječi ustanak i revolucija.

Američki autor Noah Feldman svoju knjigu iz 2019. o toj temi nazvao „Arapska zima“, a taj se naziv počeo koristiti gotovo istovremeno kad i „Arapsko proljeće“. Akademik Michael Ignatieff kazao je da knjiga prikazuje „jedan od najvažnijih događaja našeg doba: tragični neuspjeh Arapskog proljeća“ .

Vakuum stvoren nakon padova režima nisu popunile demokratske reforme koje su prosvjednici tražili. U Egiptu je kratko i uzbudljivo vrijeme samouprave zamijenila brutalna policijska represija.

Egipćani su 2012. za predsjednika izabrali Mohammeda Morsija, islamista čiji je program naišao na žestoko protivljenje prosvjednika, a to je, pak, otvorilo put za puč koji je 2013. proveo njegov ministar odbrane

Penzionisani general Abdel Fatah al-Sisi i danas je na vlasti u Egiptu, a njegova vladavina se po nekima smatra autokratskijom od Mubarakove.

Razočaranje među prosvjednicima je gorko. Nade Ahdaf Soueif iz veljače 2011. sad su blijeda slika.

„Nisam mogla zamisliti da će moj nećak još i danas biti u zatvoru“, rekla je za AFP.

„Niti da će broj siromašnih biti veći nego prije, ni da će Egipat, po prvi put u istoriji, postati zemlja iz koje mladi žele otići“.

Proljeće je umrlo u Siriji

U Bahreinu, jedinoj zaljevskoj monarhiji koja je doživjela masovne prosvjede, ustanak je brutalno ugušen uz pomoć saudijskog režima koji je u svojoj zemlji preduhitrio nemire masovnim subvencijama stanovništvu.

Prosvjedi u građanskim ratom uništenom Alžiru nisu zaživjeli, a oni u Maroku utišani su kozmetičkim reformama i sudskom represijom.

Libijski revolucionari podijelili su se na paravojske koje su razjedinile državu, a u Jemenu je započeo sektaški rat.

Ali je arapsko proljeće zapravo umrlo u Siriji.

Položaj Bašara al-Asada činio se silno čvrst, ali kad su 2011. krenuli prosvjedi bilo je potrebno svega nekoliko tjedana da bivši londonski oftalmolog bude ozbiljno uzdrman.

„Stigao je vaš red, doktore“, pisalo je na zidu u južnom gradu Dari, sugerirajući da bi Asad trebao putem Ben Alija i Mubaraka.

Tinejdžeri koji su stajali iza tog natpisa brzo su pritvoreni i mučeni, što je pokrenulo masovne prosvjede na kojima se tražilo njihovo oslobođenje.

Asad, međutim, nije došao na red. Preživio je sve i ostao na vlasti. S iznimkom Tunisa koji je danas krhka demokracija, revolucije na Bliskom istoku propale su svaka na svoj način.

Islamska država

Jedan od autora grafita u Dari, Moavi Sajasina, AFP-u je rekao da je odgovor vlasti bio gori nego što je ikad mogao zamisliti.

„Ponosan sam na ono što smo učinili tada, no nisam nikad mislio da će nas režim ovako uništiti. Mislio sam da ćemo ga se riješiti“.

U vrijeme brutalne represije nad demonstrantima i jačanja sektaške mržnje, islamisti su u Siriji i drugdje pronašli plodno tlo za svoje djelovanje.

„Nije trebalo dugo da nenasilni etos demonstranata preraste u borbu u Libiji, Siriji i Jemenu“, napisao je novinar Robert F. Worth.

„Pod prikladnom krinkom uličnih prosvjeda – kojima su se mogli kretati da ih nitko ne prepozna – džihadisti su brzo svjedočili kolapsu svih triju država“.

Njihov rast kulminirao je 2014. kad je džihadistička skupina Islamska država proglasila kalifat na područjima Iraka i Sirije.

Nasilje koje je skupina propagirala na društvenim mrežama i njihova sposobnost da regrutiraju hiljade boraca iz Evrope i drugih dijelova svijeta izazvali su strah na zapadu gdje je brzo nestao entuzijazam u prodemokratske težnje bliskoistočnih naroda.

Svijet se usredotočio na borbu protiv terorizma, a ne više na svrgavanje autokratskih režima koji su se počeli predstavljati kao borci protiv islamističkog ekstremizma.

Uništena regija

Zapad, predvođen američkom vladom Baracka Obame, nije uspio predvidjeti arapske pobune, ali ih je isprva podržavao. SAD nije izravno intervenirao u arapsko proljeće, uz iznimku kontroverzne misije NATO saveza u Libiji.

Zapad se ogradio od toga što je decenijama davao podršku nekim regionalnim diktatorima, ali nije ponudio alternativu.

Nakon deset godina teško je tumačiti Arapsko proljeće kao uspjeh. Sukobi u Siriji uništili su zemlju i stvorili najveću izbjegličku krizu od Drugog svjetskog rata. U također uništenom Jemenu velik dio stanovništva gladuje, a Libija se pretvorila u fragmentirano borbeno polje za paravojske i njihove inozemne sponzore.

Posao koji traje

Šta je onda preostalo od Arapskog proljeća, ako nešto je?

Ahdaf Suif tvrdi da je prerano reći koja će biti ostavština prosvjeda jer su nedovršeni.

„Uvjeti u kojima su ljudi živjeli od sredine sedamdesetih doveli do su prosvjeda. To je bilo neizbježno. Ali i dalje je neizbježno“, kazala je Egipćanka.

Ona i drugi aktivisti bore se protiv narativa koji revolucije povezuje sa širenjem radikalizma, naglašavajući da su proturevolucije hranile nagone i siromaštvo koje su džihadisti iskoristili.

Suif odbija i tvrdnju da se Egipat vratio na situaciju prije 2011. i ističe da je narod danas „živ i budan“ na jedan nov način.

„Traje društvena revolucija koja je velik korak naprijed. Pitanja poput ženskih prava i prava LGBTQ osoba – njihov put je veoma težak, no dobivaju sve veću vidljivost“.

Novi val prosvjeda kojima se traži veća transparentnost i demokratske reforme prošle je godine izbio u Sudanu, Alžiru, Iraku i Libanonu.

Opet su izvikivani isti slogani, što je potvrdilo da je duh 2011. i dalje živ i izvor nadahnuća mladima u regiji.

Dolazeći cunami

Za Arshina Adib-Moghadama, profesora na londonskim Orijentalnim i afričkim studijima, glavni zahtjevi prosvjednika i dalje su prisutni pod površinom te će prvom prilikom izaći na vidjelo kao „politički cunami“.

„Države koje ne shvaćaju tu novu stvarnost osuđene su na konfrontaciju“, dodaje.

Povijest pokazuje da revolucijama ponekad treba više godina da dovedu do rezultata.

Ala al-Asuani, jedan od najpoznatijih egipatskih književnika, rekao je kako je „revolucija poput zaljubljenosti– čini vas boljom osobom“.

Šta se promijenilo?

Mouzner, koja je u međuvremenu svjedočila protestima u svom Libanonu 2019., smatra da se, štogod se dogodilo u budućnosti, promijenio način na koji ljudi vide svoje čelnike, ostatak svijeta i sebe.

„To nas je Arapsko proljeće u svojim ranim, idealističkim danima, ne samo naučilo, nego nam i potvrdilo. Što ćemo učiniti s tom lekcijom – zakopati je ili na njoj graditi – to ćemo tek vidjeti“, rekla je Mouzner.

Takozvana „Revolucija jasmina“ u Tunisu često se navodi kao primjer kako arapski ustanci mogu biti uspješni.

Krvoproliće je zaustavljeno, političari i stanovnici su se suzdržavali taktika koje bi sijale razdor, a dominantna islamistička stranka Enahda je relativno mirno prenijela moć na demokratskiji sustav.

„U odnosu na neuspjehe Egipta i katastrofu u Siriji, Tunis se čini kao ekstremna iznimka“, piše Feldman.

Iako je Tunis prošao bolje nego drugi, posljedice revolucije i dalje nisu očite.

Govoreći za AFP nekoliko ulica dalje od mjesta gdje je sve počelo, Ašref Ajmi djeluje razočarano.

Ben Alija nema, država je ostala jedinstvena, no ekonomska situacija nije se popravila.

„Slogan revolucije bio je ‘rad, sloboda, nacionalno dostojanstvo’. Nismo dobili ništa od toga“, zaključuje 21-godišnjak u blizini trga u Sidiju Buzidu gdje je podignut spomenik Buaziziju.