Sve je više radara na cestama, a broj kazni i dalje raste: Da li je limitator brzine rješenje?

Broj radara za kontrolu brzine na cestama konstantno raste, a vozači su pod sve većim stresom. Uprkos tome, prekoračenje brzine i dalje ostaje jedan od glavnih uzroka saobraćajnih nesreća, ali i mnogo većeg broja novčanih kazni. Pomaže li funkcija za samostalno ograničenje brzine?

Nadležne institucije godinama ulažu u pojačanu kontrolu brzine i kažnjavanje nesavjesnih vozača.

Iako statistike pokazuju da represivne mjere same po sebi ne daju željene rezultate, racionalni vozači smatraju da pojedine lokacije s kontrolom brzine nisu ujednačene i usklađene sa stvarnim uslovima na cesti.

Takva neujednačenost, tvrde vozači, često dovodi do nenamjernih prekršaja, posebno imajući u vidu da savremeni automobili bez poteškoća dostižu i premašuju navedena ograničenja. Čak i uz uobičajenu toleranciju, mnogi se nađu u situaciji da budu kažnjeni na lokacijama koje ne doživljavaju kao toliko rizične ili opasne po druge učesnike u saobraćaju, uprkos smanjenoj brzini kretanja.

Međutim, u kontekstu opasnosti, kazne dolaze tek nakon počinjenog prekršaja, kada je potencijalna opasnost već prošla. Istovremeno, broj kazni za prekoračenje brzine raste brže od naplate, pa se pojedini vozači susreću s ovim problemom tek prilikom registracije vozila. Tada nastaje novi stres.

Zbog toga se sve češće otvara pitanje korištenja tehnoloških rješenja koja bi djelovala preventivno. Jedno od njih je limitator brzine – već dugi niz godina postojeći sistem koji onemogućava vozilu da prekorači dozvoljenu brzinu kretanja, a koji možemo samostalno podesiti u različitim rasponima.

Čak i nekoliko godina stari automobili često imaju limitator brzine, a nemaju tempomat. To naravno iritira vozače, ali čini se da dolazi vrijeme kada nam i sistem za ograničenje brzine treba sve više.

Za razliku od radara i kamera, koje registruju prekršaj, limitator ga u startu sprečava. Time se fokus pomjera s kažnjavanja na prevenciju, što bi moglo imati značajan uticaj na smanjenje broja nesreća. To dijelom donosi i manji broj kazni, uključujući i oduzimanje vozačkih dozvola što vozačima najteže pada.

Ipak, ovakva ideja izaziva podijeljena mišljenja. Dok jedni smatraju da je riječ o prilagođavanju i logičnom koraku ka sigurnijem saobraćaju, drugi upozoravaju na moguće ograničavanje slobode vozača i prevelik uticaj tehnologije na vožnju.

U situaciji kada broj radara iz godine u godinu raste, nesreće i dalje odnose živote, a vozači se suočavaju s većim brojem novčanih kazni, jasno je da je potrebno razmišljati i o novim pristupima. Da li je upravo kombinacija kontrole brzine i zaboravljenog pomagala kao što je aktiviranje sistema za ograničenje brzine – korisno i svrsishodno rješenje – pitanje je na koje odgovor neće dati vrijeme, već spremnost vozača da što prije prihvate promjene i prilagode se.