Sve što dodirne država, izgori – Ne samo od vatre nego i korupcije, nebrige, odsustva odgovornosti…

Moj posljednji film „Paviljon“ bavio se napuštenim prostorima i tijelima koja država više ne vidi. Noćašnji požar u Tuzli dokaz je da to nije metafora, već skoro dokumentarac o nama samima.Bosna i Hercegovina postala je paviljon raspadanja.Noćas je u Tuzli izgorio Dom penzionera. U plamenu su nestali životi onih koji su nekada gradili ovu zemlju, a danas su prepušteni nemaru i tišini sistema.U Bosni i Hercegovini se požari ne gase – oni se samo premještaju: iz domova, u bolnice, u škole, u institucije… Sve što dodirne država, izgori – ne samo od vatre nego i od korupcije, nebrige, odsustva odgovornosti…Nije slučajno što su u plamenu bili penzioneri, najslabiji i najranjiviji među nama. Nije slučajno što gori ono što je zajedničko, a čuva se ono što je privatno.Taj požar je ogledalo društva u kojem ljudi na vlasti godinama gase jedino tragove vlastite krivice.U plamenu tog doma sagorijevao je moral jedne države. I to ne prvi put.U BiH više ništa ne gori slučajno: svaka tragedija ima svoje ime i prezime, svaka neispravna instalacija ima svoj potpis, svaka nesanitarna soba ima direktora, svaka nepropisna dozvola ima ministra.I svaki njihov potpis danas je pepelom premazan.Moj posljednji film „Paviljon“ bavio se napuštenim prostorima i tijelima koja država više ne vidi. Noćašnji požar u Tuzli dokaz je da to nije metafora, već skoro dokumentarac o nama samima.Bosna i Hercegovina postala je paviljon raspadanja – zemlja u kojoj se sve urušava: zidovi, vrijednosti, institucije, smisao…Ne možemo više govoriti o „sistemskoj grešci“. Greška je postala sistem.I zato se mora imenovati odgovornost: Ko je upravljao tim domom? Ko je godinama znao za opasnosti, a nije reagovao?Ko je ministar pod čijom su nadležnošću domovi starih, bolesnih i nemoćnih? Ko je potpisao reviziju, dozvolu, budžet, nadzor?Zašto je i kako zakazao protivpožarni sistem? I niz pitanja na koja smo navikli da nemamo odgovor.Jer ako se i ovaj požar pretvori u minutu šutnje i par svijeća, onda smo i mi dio istog zločina – zločina šutnje i zaborava.Ovo nije samo tragedija Tuzle. Ovo je lice Bosne i Hercegovine koja gubi sposobnost da brine, da štiti, da pamti.Zemlje koja voli patetične govore o domovini, ali ne zna čuvati domove svojih najstarijih. Zemlje u kojoj su naši stari očevi i majke još jednom morali platiti cijenu tuđe nebrige.U tom noćašnjem pepelu nema samo dima i prašine – ima istine o nama. Ako iz njega ne izvučemo odgovornost, izgorjet ćemo svi, samo sporije, napisao je Dino Mustafić za Tačno.net.