Sve učestaliji slučajevi brutalnih ubistava, ali i samoubistava u BiH: Koji su uzroci?

Sve učestaliji slučajevi brutalnih ubistava, ali i samoubistava u BiH: Koji su uzroci?

Bosna i Hercegovina je tek jedna od malih zemalja u svijetu u kojima se sve češće dešavaju ubistva i samoubistva, a uz učestalost ovih slučajeva sve su češća pitanja šta je ono što nagoni čovjeka da uništi tuđi i svoj život. Da li je ljubomora ili nešto drugo Nedžada Čauševića iz Sarajeva prije dva dana netjeralo da ubije navodno svoju djevojku Sanelu Trsten, a potom iz tuge ili grižnje savjesti počini samoubistvo, teško će pokazati istraga. Koji je motiv Edvina Avdića za ubistvo 25-godišnje Sumejje D. na Stupu? Šta je natjeralo Sunitu Hindić-Bošnjaković da ubije mostarskog ugostitelja Ninu Ivankovića? Zašto je bilećki pastir iz puške ubio migranta ili sin usmrtio oca u Foči? Pamtimo i slučaj s početka godine kada je Sanja Đonlić u ugostiteljskom objektu u Travniku tokom svađe Husi Tahiroviću zabila nož u prsa.

Stotine pitanja stoji i iza stotina slučajeva samoubistava kojih je u našoj zemlji svake godine između 400 i 500, naspram milion ljudi koji se godišnje ubiju u svijetu. Podaci Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) kažu da u Evropi godišnje blizu 45.000 ljudi izvrši samoubistvo, a više ih od 700.000 to pokuša. Svake sekunde, kažu iz SZO, u svijetu se ubije jedna osoba, a 20 ih to pokuša. Prema ranijim statističkim pokazateljima, u BiH godišnje na 100.000 stanovnika šest stanovnika izvrši samoubistvo.

Nasilje eskaliralo

Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo govore nam da se ove godine na području KS desilo deset ubistava od kojih su sva rasvijetljena te 26 samoubistava za devet mjeseci ove godine. U toku 2018. u KS je registrovano 38 samoubistava, dok su se na području cijele BiH desila 374 samoubistva.


Na pomisao da smo kao društvo zakazali, stručnjaci će reći kako su samoubistva globalni fenomen koji se dešava i u razvijenim zemljama, najčešće uzrokovan ličnim tragedijama i krizama, dok se iza lica ubica kriju osobe koje su odranije bile sklone nasiljima koja nisu pravovremeno uočena. U oba slučaja imamo osobe kojima je potrebna pomoć, kako žrtvi tako i počinitelju. Da li im BiH pomaže ili odmaže?

Učestala ubistva u našoj zemlji proteklih mjeseci pokazuju da je nasilje eskaliralo, posebno nasilje u partnerskim odnosima, govori nam psihologinja i psihoterapeutica Nermina Vehabović-Rudež.

“Samo eskaliranje nasilja pokazuje da svakodnevni pritisci života,
društveno-politička situacija, velika očekivanja koja su u neskladu s
mogućnostima, traumatska iskustva, posesivnost u partnerskom odnosu ili nepovjerenje jednih u druge utječu na eskalaciju nasilja”, kaže Vehabović-Rudež.

U slučaju samoubistava, dodaje psihoterapeutica, sigurno svi faktori koje ističe mogu biti razlog za samoubistvo, kao i gubitak bliskih kontakata, usamljenost, fizički gubici, duga depresivna stanja i slično.

“Međutim, u slučaju kada se samoubistvo iznenada desi, nikad ne možemo znati o čemu se radilo ukoliko osoba ne ostavi oproštajno pismo. Ako neko izvrši suicid, ne znači da je psihički bolestan”, naglašava Vehabović-Rudež te nastavlja: “Zakon mora biti rigorozniji u slučaju ubistava, kao što se mora raditi i na smanjivanju korumpiranosti u sistemu kako bi se kazne adekvatno sprovodile. Građani moraju naučiti prijaviti svaki oblik nasilja, jer to je prvi korak da nasilje ne eskalira. Kada se desi ubistvo, to je znak da je već ranije sigurno bilo nasilja u tom odnosu, koje je tolerisano”.


Ono što može doprinijeti smanjenju broja slučajeva ubistava i samoubistava je rad s osobama sklonim nasilju i onima koji su na pragu labilnosti da unište svoj život. Stručnjaci ističu da taj rad prije svega počinje iz kuće i porodice.

“Posebno imamo odgovornost pružiti djeci i mladima mogućnost da žive u što kvalitetnijim porodičnim okolnostima u kojima uče o porodici i značaju porodice, o značaju prijateljstava, o moralnim vrijednostima. To jačanje se radi kroz kvalitetne porodične odnose, ali i kroz vrtiće i škole. Trebamo glasnije i stručnije govoriti o kvalitetnim međuljudskim odnosima, o partnerskim odnosima, šta znači ljubav u vezi, a šta nije ljubav. Trebamo više raditi na senzibilizaciji, kako građana o nasilju, tako i institucija u koje se obraćaju ti građani”, poručuje Vehabović-Rudež.

Nije na odmet spomenuti primjer mladića koji je počinio masovni zločin u školi, o kojem u svojoj knjizi “Listening to Killers: Lessons Learned from My Twenty Years as a Psychological Expert Wintess in Murder Cases” govori forenzički psiholog James Garbarino.

Naime, mladiću su htjeli suditi kao odrasloj osobi, ali Garbarino je insistirao da mu se sudi kao maloljetniku. Kroz ovu fazu, tvrdi američki psiholog, mladić je prošao kroz drastičnu promjenu. Nakon odslužene kazne priključio se vojsci, napredovao u službi, oženio se i zasnovao porodicu. Stoga Garbarino tvrdi da je većina kriminalaca ponovo prilagodljiva društvu. Nažalost, podaci govore da su počinitelji teških krivičnih djela skloni recidivu ili vraćanju kriminalnim djelima.

Borba za opstanak frustrira ljude

Koliko je stopa samoubistava i ubistava incirana društveno-ekonomskim promjenama, promjenama mentaliteta, političke kulture, državne intervencije, preventive i liječenja, govori nam Elvira Čekić, profesorica psihologije sa sarajevskog Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije.

“Osim induvidualnog psihološkog nivoa, recimo fenomen samoubistava možemo posmatrati i kroz analizu historijskih i društvenih procesa. Stopa samoubistava u bh. društvu početkom 21. stoljeća uslovljena je neminovno društvenim faktorima. Nesporan je utjecaj nezaposlenosti te pojava opće dezorijentisanosti i nesigurnosti u životima ljudi. Borba za novac i opstanak frustrira ljude koji poraze često rješavaju vješanjem, vatrenim oružjem ili bacanjem s visina. Nazaposlenost također dovodi do dezintegracija s obzirom da na to da utječe gubitak društvenih veza. Zatim imamo i visoku stopu razvoda te nisku stopu nataliteta. Možemo spomenuti i participaciju žena u radnoj snazi koja je veoma niska te povezana sa samoubistvima žena. Veća participacija žena u društvu znači povećanje ženskih uloga. Imamo tu i neminovne društvene krize koje donose opću dezorijentisanost na ličnom i društvenom planu te faktor društvene regulacije koji dovodi do anomičnih samoubistava. Vrlo ranjive suicidalne grupe su mladi koji konzumiraju narkotike i alkohol, zatim ljudi nesretni i povrijeđeni u ljubavi, osobe koje boluju od PTSP-a, a postoji svakako bliska veza i između samoubistava i mentalnih bolesti”, pojašnjava nam Čekić.

Razvoj tehnologije i društvenih mreža je još jedan od faktora koji utječu na učestalost ubistava i samoubistava, dodaje Čekić. Kako kaže, tehnologija nas ustvari prividno štiti od usamljenosti i osuđenosti, a trebala bi nas povezivati.

“Dominantno oslanjanje na tehnološku komunikaciju vodi našem zadovoljenju površnijim, neobavezujućim i banalnijim odnosima. Stoga odnosi koji se uspostavljaju u virtualnim prostorima predstavljaju surogate kompletnih i direktnih odnosa. Nemamo direktnih susreta s ljudskiim bićima, izbjegavamo bliske kontakte i skloni smo hladnom i distanciranom ponašanju. Zapravo, mi smo ljudska bića koja osjete potrebu za uvažavanjem i prihvatanjem u svakom smislu. Upravo ova socijalna isključenost je vrsta mehanizma koji osobu gura u nepovoljan položaj. Sve to nekako pogoduje epidemiji samoubistava”, naglašava Čekić.


Pravovremena intervencija i identifikacija osoba kojima je potrebna pomoć prvi je korak ka smanjenju broja samoubistava, ali i ubistava. Psihologinja i psihoterapeutica Armina Čerkić govori nam kako do suicida nerijetko dolazi i zbog psihijatrijskih oboljenja koja nisu bila prepoznata ili tretirana u pravo vrijeme. Istraživanja pokazuju da je 90 posto osoba koje su počinile samoubistvo imalo mentalni poremećaj ili koristilo razne opojne supstance.

“Veoma važno je potražiti podršku za osobe za koje primijetite da odstupaju od uobičajenih rutina, zanemaruju posao ili prijatelje. Besplatnu podršku možete dobiti u lokalnim cetrima za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja, u porodičnim savjetovalištima i, naravno, sada imamo i dosta privatnih praksi. Suicid je problem javnog zdravlja i svih nas, na nivou porodice, ali i lokalne zajednice i svi možemo doprinijeti da se pomoć potraži na vrijeme, jer je moguća i dostupna”, poručuje Čerkić.

Izrada nacionalne strategije s fokusom na sve probleme društva od najranije dobi, jačanje organizacija civilnog društva, posvećivanje pažnje mentalnom zdravlju ili jačanje socijalizacije i obrazovanja sigurno su put do prevencije nasilja i društvenih tragedija kakve su ubistva i samoubistva. Ipak, na kraju i psiholozi priznaju, sve zavisi od svakog čovjeka i njegovog izbora između života i smrti.

Klix.ba

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE

NAJNOVIJE