Treba li visina minimalne plate zavisiti od stručne spreme: Kako vrednujemo vrijednost ljudskog rada

Ekonomski analitičari Admir Čavalić i Dženan Kulović u autorskom tekstu ističu da “vrijednost rada ne određuje diploma, nego doprinos koji pojedinac stvara društvu. Minimalna plata ne smije zavisiti od stručne spreme, već od stvarnog doprinosa, inovacija, iskustva i rješavanja problema.”

Tekst prenosimo u cjelosti: Kada je Aristotel prije više od dvije hiljade godina zapisao da je ‘najviša forma nepravde izjednačiti ono što je različito i razlikovati ono što je jednako’, vjerovatno nije mogao naslutiti da će njegova misao jednoga dana postati mjerilo u raspravama o tome da li platu određuje vrijednost rada ili stepen formalnog obrazovanja.

Ponekad se stare misli, gotovo neprimjetno, vrate u potpuno novim okolnostima. Tako se i ovo davno Aristotelovo upozorenje o nepravdi pojavljuje ne u filozofskim raspravama, nego u jednoj sasvim životnoj temi: ideji da se iznos minimalne plaće vezuje za nivo stručne spreme.

Njegove riječi kao da nas podsjećaju kako je svako svođenje ljudske vrijednosti na jedan jedini kriterij opasno klizanje prema pogrešnoj pravdi. Nije potrebno biti ekonomista, a još manje ekonomista s diplomom, da bi bilo jasno kako je temelj ekonomije stvaranje vrijednosti.

Kada se stvara vrijednost, društvo napreduje, rastu plate i penzije, jača socijalni sistem. Nasuprot tome, kada nema vrijednosti, društvo stagnira, slijedi siromaštvo, odlazak mladih i zamka srednjeg dohotka.

Stoga se, s pravom, nameće i pitanje koje stoji u temelju svake ekonomije: ko zapravo stvara vrijednost? Odgovor je star koliko i samo poimanje rada – stvara je čovjek kao radnik, poduzetnik, inovator, freelancer, digitalni nomad, onaj koji preuzima rizik i odgovornost – svojom sposobnošću i znanjem da stvara vrijednost.

Antropolog James Suzman u knjizi Rad piše da je čovjek od prapočetaka znao jedno: vrijednost nastaje tek onda kada naš rad postane koristan drugima. Ovo je univerzalna istina starija od obrazovanja u današnjem smislu te riječi, a naročito od pretpostavke prema kojoj se vrijednost rada može svesti na diplomu.

Zbog toga je radna teorija vrijednosti, prihvaćena i iskorištena od strane Karla Marxa, koja je oblikovala ekonomsku misao sve do kraja 19. stoljeća, morala ustupiti prostor modernijem shvatanju vrijednosti. Marginalna revolucija Austrijske ekonomske škole promijenila je sve: vrijednost više nije određivao sam čin rada, nego ono što ljudi smatraju vrijednim.

Drugim riječima, vrijednost je u očima posmatrača. Naprimjer, ista boca vode vrijedi tek nekoliko maraka u supermarketu, ali postaje neprocjenjiva ako je tražite na planinskom prevoju nakon dugog uspona.

Voda je ista i rad uložen u njen nastanak je jednak, ali vrijednost nije. Mijenja se samo potreba onoga ko vodu treba što naposljetku određuje njenu vrijednost.

Upravo iz ovakvog razumijevanja vrijednosti izrastao je i princip tržišne pravde. Ako vrijednost zavisi od toga koliko naš rad drugima znači, onda tržište nagrađuje one koji najviše doprinose bez obzira na njihove formalne titule.

Ovo je ujedno najbolja potvrda onoga što je Adam Smith, škotski ekonomista i etičar, dugo zagovarao: slijedeći vlastiti interes, pojedinac nenamjerno doprinosi interesu društva. Dakle, onaj ko stvori više vrijednosti u očima drugih dobija veću nagradu, a onaj ko stvori manje dobija manju.

U tome nema misterije: tržište nagrađuje doprinos bilo u obliku plate, profita ili preduzetničkog uspjeha. Kada bismo pravednost vezali za diplomu umjesto za doprinos, onda bi historija ekonomije zasigurno bila posve drugačija.

Bill Gates bi bio samo prosječno plaćeni radnik sa srednjom školom. Rockefeller, jedan od najbogatijih ljudi koji su ikada živjeli, bio bi svrstan među ‘niskokvalifikovane’.

Mnogi naši inovatori, preduzetnici, majstori i sportski treneri, koji svojim radom stvaraju ogromnu vrijednost, nikada ne bi mogli biti ono što jesu. Zamisliti samo na šta bi ličio moderni sport kada bi nagrade vezali za diplome, a ne objektivni rezultat?

Tržište je brojne među nama prepoznalo i nagradilo zato što stvaraju vrijednost, a ne zato što formalno pripadaju određenom zvanju. Isto važi i za hiljade ljudi oko nas: kvalifikacija nije garant vrijednosti, a odsustvo diplome nije dokaz bezvrijednosti.

Upravo zato model minimalne plate prema stepenu obrazovanja priziva raniju logiku izjednačavanja ljudi prema jednoj mjeri, onoj koja se ranije nazivala princip ‘jednakih trbuha’. Takav pogled, iako se naizgled čini kao šeretska igra riječi, pothranjuje tri ozbiljna problema.

Prvo, destimulira trud i učenje – zašto ulagati u sebe ako ‘papir’, a ne doprinos, određuje početnu platu? Prirodno je da pojedini sektori, kompanije ili sami poslodavci cijene određene kvalifikacije više od drugih.

Ali pretvarati diplomu u opće mjerilo vrijednosti znači pojednostavljivati realnost koju ekonomija ne poznaje. Složenost posla, odgovornost koju nosi i vrijednost koju stvara oduvijek su bili temelj određivanja poštene nadnice.

Drugo, potcjenjuje iskustvo: radnik sa dvadeset godina prakse postaje ‘manje vrijedan’ od nekoga ko je jučer diplomirao. Radni učinak, iskustvo, vještine, inicijativa i sposobnost rješavanja problema razvijaju se izvan okvira učionica, često u okolnostima koje nikakav formalni program ne može obuhvatiti.

Treće, otvara prostor za bujanje lažnih diploma. Ako diploma garantira veću platu, njena tržišna vrijednost raste – a s njom i korupcija u obrazovanju.

Jednaka raspodjela bez obzira na doprinos demotivira najproduktivnije, nagrađuje neaktivnost i potiskuje vještine koje stvaraju novu vrijednost. Ovu logiku dobro ilustruje jedna stara priča koja se vijekovima pripovijedala u Crnoj Gori.

Nakon velike suše koja je tada zavladala kažu kako je vladika Danilo dijelio rusku pomoć u žitu. Domaćina bi pitao koliko vreća ima. Ako bi rekao dvije, dobio bi dvije.

Ako bi imao deset, dobio bi deset. Ali ako bi rekao da nema ništa, odgovor bi bio kratak: ‘Nijesi se snaš’o – zato ne dobivaš ništa.’ Naizgled surov, ali ekonomski tačan princip: nagrada prati sposobnost, trud i odgovornost, a ne formalni status.

Preslikamo li ovaj primjer na tržište rada, logika postaje ista: minimalna plata ne smije se određivati prema razini stručne spreme koju pojedinac posjeduje, nego na doprinosu koji rad zaista donosi. Nivo stručne spreme može biti početna prednost, ali ne mjeri radnu etiku, brzinu učenja, marljivost, inovativnost ni doprinos.

Moderno tržište rada traži vještine, rezultate i stvaranje vrijednosti zbog čega zemlje s najfleksibilnijim tržištima rada – Švicarska, Danska, Nizozemska – nagrađuju doprinos, a nikako formalno zvanje. Zato imaju najviše plate, najnižu nezaposlenost i najbrži rast produktivnosti.

Suprotno tome, zemlje koje striktno vezuju plate za formalnu spremu bilježe sporiji rast BDP-a, manju mobilnost radne snage i dublji jaz između vještina i potreba tržišta. Stoga, nema sumnje da je Aristotel bio u pravu: nepravda nastaje onda kada jednako postupamo prema onome što je nejednako.

U ekonomiji i u životu, čovjek vrijedi onoliko koliko vrijednosti stvara drugima. Ovo dobro znamo i mi koji svakodnevno obrazujemo nove i nove generacije ekonomista.

Međutim, ono čemu učimo naše studente željeli smo s vama podijeliti: papir nije nagrada, nego tek ulaznica u svijet u kojem vrijednost određuju znanje, vještine, karakter i doprinos. Zato na birou rada ima mnogo diplomiranih ekonomista a vrlo malo ekonomista – onih koji su ekonomisti u pravom stvarnom smislu te riječi – ljudi koji razumiju probleme, znaju kako ih treba riješiti, onih koji stvaraju vrijednost i stvaraju rezultat.

Zato, kada raspravljamo o određivanju minimalne plaće prema nivou stručne spreme, zapravo ne raspravljamo o platama nego o kriterijima po kojima društvo mjeri svoje ljude. Aristotel je to znao mnogo prije nego što su postojali moderni zakoni i birokratske klasifikacije.

Njegova misao i danas postavlja isto pitanje: da li mjerimo ljude prema onome što jesu ili prema onome što zaista doprinose? Odgovor na ovo pitanje će odrediti kakvu ćemo ekonomiju imati te kakvo ćemo društvo postati.