U 25 godina nezavisnosti karatisti BiH osvojili 107 medalja

Bosanskohercegovački karate ubjedljivo je najtrofejniji i jedan od najorganizovanijih sportova u našoj zemlji. Danas, kada se sumiraju rezultati u 25 godina nezavisnosti  Bosne i Hercegovine najbolji bh. karataši i karatašice na najvećim međunarodnim takmičenjima u proteklom periodu osvojili su brojne trofeje i titule i na najbolji način promovirali našu zemlju. 

Piše: Hasan Selhanović

Prvu međunarodnu medalju (bronzu) za bh. karate, ali i jednu od prvih uopće za nezavisnu BiH osvojio je Eldin Pekmez 1993. na Mediteranskim igrama u francuskom Montpellieru 1993. godine. Od tada pa sve do danas rijetka su najveća međunarodna takmičenja s kojih su se naši karatisti vratili bez odličja.

Na svjetskim, evropskim i balkanskim prvenstvima za seniore, juniore i kadete, mediteranskim igrama i univerzitetskim prvenstvima bh. karataši i karatašice za četvrt vijeka su osvojili 107 medalja, zaključno s nedavno održanim Evropskim juniorskim prvenstvom u Sofiji na kojem su osvojili dva srebra i bronzu.  Od tog broja medalja čak 23 su osvojene u ekipnoj konkurenciji, zbog čega se BiH može s pravom uvrstiti u grupu zemalja koje spadaju u red velesila u ovom sportu. Ova odličja osvojilo je nešto više od 30 naših najboljih karataša i karatašica.

Pod vodstvom selektora Suada Ćupine i kasnije Fikreta Selmana  najsjajnije stranice bh. sporta u nezavisnoj BiH, između ostalih  ispisali su: Adnan Hadžić, Denis Muhović, Arnel Kalušić, Mensur Cakić, Alem Kupusović, Mate Odak, Admir Ćupina, Admir Zukan, Nermin Potur,  Merima Softić, Arnela Odažković, Mirsada Suljkanović, Lejla Ferhatbegović i drugi.

Iako su BiH i Sarajevo važili za karate centre u bivšoj državi, na početku agresije na našu zemlju 1992. godine karate radnici morali su praktično krenuti od nule.

Prisjećajući se svih događanja u i oko karatea iz tog perioda jedan od aktera svih zbivanja tog vremena, bivši dugogodišnji generalni sekretar Karate saveza BiH Dragoslav Dojčinović za Fenu je kazao da su donošenjem odluke o zvaničnom priznaju BiH od Ujedinjenih nacija prekinuti svi kontakti s Beogradom.

– U julu 1992. podnijeli smo zahtjev za prijem saveza u Evropsku karate federaciju i Svjetsku karate federaciju – WKF i tadašnji WUKO. U evropsku organizaciju smo primljeni 1993. u Pragu, a u svjetsku organizaciju u punopravno članstvo 1994. na SP u Maleziji. Do tada smo bili pridruženi član.  U međuvremenu je došlo do promjene na čelu saveza, to ratno predsjedništvo činili su predsjednik Slađan Ajvaz, ja sam bio generalni sekretar, a članovi Jadran Muhamedović, Zlatan Jugo i Enver Backović – govori Dojčinović.

U prvim mjesecima rata treninzi u Karate klubu Bosna uopće nisu prekidani, a čak je formiran i jedan novi klub – “Sarajevska raja”. U daljim aktivnostima KSBiH uspostavlja  kontakte s ostalim klubovima s prostora pod kontrolom Armije BiH i nazire se želja i potreba za KSBiH, kao samostalnog saveza.

– U to  vrijeme formira se i Olimpijski komitet BiH. Na prvoj  Skupštini OKBiH za člana uime karatea je izabran Dragan Vikić. Nastavljamo saradnju s OKBiH i svim ostalim savezima i pripremamo se za odlazak na prvo međunarodno takmičenje –  Mediteranske igre u  Montpellier. Karate tim je brojao sedam članova uglavnom – pripadnika Armije i MUP-a. Tamo smo uz veliku sreću i kvalitet koji smo imali osvojili i prvu medalju za BiH. Ona nije bila najsjajnija, bila je bronza koju je osvojio Eldin Pekmez. To nam je bio jedan od pokazatelja da mi možemo dosta toga uraditi jer imamo kvalitet – naglašava Dojčinović. 

U periodu 1993.-94. na takmičenjima u pravilu učestvuju karatisti  koji su nastupili u Montpellieru, a  prvi pravi izlazak reprezentacije BiH bio je 1994. godine na SP u Maleziji. Na tom takmičenju dotadašnjeg selekora Ivana Ivandića je naslijedio Suad Ćupina, koji je  toj posao obavljao dugo i izuzetno  uspješno. 

– Izašli smo preko Igmana, nakon priprema u Zenici, do Zagreba smo putovali tri dana,  ali svejedno bili smo vrlo uspješni i na SP u Maleziji, čak je  Mufid Drakovac radio borbu za medalju. To je period u kojem se počinju intenzivnije održavati domaća takmičenja, održavamo prvo prvenstvo BiH u Skenderiji, a naredno u Travniku. Poslije toga uslijedio je još jedan odlazak na  EP 1995. u Helsinki, na kojem se Jasmin Gogić također  borio za medalju – govori Dojčinović.

Završetkom rata KSBiH radi na  povezivanju klubova, otvara se veća mogućnost za bolju saradnju i sve više se radi na razvoju karatea. U KSBiH počinju s registracijom klubova, evidentiranju sudija, trenera i odlazi se na sva međunarodna zvanična takmičenja. 

U međuvremenu umjesto dotadašnjeg predsjednika KSBiH Mirsada Delimustafića dolazi Dragan Vikić, koji će dužnost obavljati tri mandata. 

– To  je jedan period intenzivnog razvoja,  afirmacije i ostvarivanja rezultata  karate sporta, u najvećoj mjeri zahvaljujući Draganu Vikiću. Iako je on bio naš najuspješniji karatist  prije rata on se nije miješao u odluke selektora Ćupine i mene, davao nam je podršku, u organizaciji naših ideja i krećemo u ekspanziju karate sporta. Radimo na razvoju karatea i u Mostaru, Bihaću, Zenici Goraždu, Tuzli,  s ciljem da imamo kvalitetne centre, kakve smo imali i prije rata – navodi Dojčinović.

Marljivim radom stvorena je sjajna generacija takmičara, koja je počela da osvaja evropske medalje. U to vrijeme naši najuspješniji takmičari su Arnel  Kalušić, Adnan Hadžić, Denis Muhović, Merima Softić,  ta  genaracija ostvaruje  pojedinačno, ali ekipno fenomenalne rezultate na evropskim prvenstvima.

– To je ta generacija koja je taj period obilježila najljepšim i najkvalitetnijim rezultatima i zahvaljujući njima  mi smo stvorili nove generacije, ali je bazu za dobre rezultate stvorila ta naša prva generacija koji smo mi odgojili od dječije do seniorske konkurencije. Imali smo sreće, dobili smo nadarenu generaciju, predanu treninzima, u čijem je razvoju selektor Suad Ćupina dao izuzetan doprinos – završio je  Dojčinović. 

Na predstojećim olimpijskim igrama 2020. godine u Tokiju karate će prvi prvi put u historiji biti uključen u porodicu olimpijskih sportova. To će biti prilika da se naši karataši i karatašice ravnopravno uključe u borbe za olimpijske medalje, koje još jedino nedostaju u našoj bogatoj karate riznici.