U BiH nije mogla dobiti posao, pa u Poljskoj našla i zaposlenje i ljubav: Da je situacija u zemlji bolja, preselili bismo se u Bosnu

Banjalučanka Tatjana Tica vjerovatno nije mogla ni sanjati da će svoju životnu sreću pronaći u Varšavi, glavnom gradu Poljske. No, njen životni put sličan je pričama desetinama hiljada mladih ljudi iz BiH koji su zbog ekonomske situacije i ukupne društvene atmosfere život morali početi graditi daleko od svoje domovine.

I dok je javnost u BiH zaokupljena novom serijom priča o otcjepljenjima, blokadama i zveckanjima oružjem, ispod površine priča o vječitim sukobima i tenzijama koje plasiraju političke elite, stoji truo sistem koji uništava živote i podjednako u masama tjera pripadnike svih naroda i konfesija iz Bosne i Hercegovine.

Put u Poljsku

Tatjanu upoznajemo u jednom varšavskom rastoranu, gdje je došla sa svojim izabranikom Marcinom, Poljakom. Nakon završetka srednje škole u rodnoj Banjoj Luci, odlučila je studirati van BiH. Put je odveo najprije u Finsku, a zatim u daleki Tajvan. Nakon što je u navedenim državama stekla dva mastera, vratila se u Banjaluku. No, umjesto primjene stečenih znanja u svojoj državi, Tatjana je punih godinu dana neuspješno pokušavala naći posao u svojoj. Ponudu za posao na kraju je i dobila, ali ne u BiH nego u Poljskoj.

– Nakon prijave na jedan konkurs, dobila sam ponudu da radim u Varšavi. Rekla sam sebi, zašto da ne, bolje da pokušam, ionako nemam posao. I tako sam se našla u Poljskoj – otkriva nam Tatjana.

Na život u Poljskoj se kaže, ne može požaliti, iako joj često nedostaje rodni kraj.

– Varšava nudi mnoge pogodnosti. Poljska ima odličan zdravstveni sistem, generalno jako dobru infrastrukturu i danas nudi dobre prilike za život. Varšava je zanimljiv grad, pun sadržaja. Ipak, nedostaje mi ona srdačnost i druželjubivost ljudi u Bosni – navodi Tatjana i nastavlja.

– Poljaci su pošteni, ali generalno onako dosta zatvoreni ljudi. Dugo im vremena treba da se opuste i steknu povjerenje prema nekome. Ipak, kulturu društvenosti na koju sam navikla kod nas, nemaju ni približno – ističe Tatjana.

Živjeli bismo u BiH

Iako Poljak, s ovim mišljenjem slaže se i Marcin, koji s nama razgovara na tečnom bosanskom.

– Takvu vrstu bliskosti kao što vi međusobno imate, Poljaci nemaju. Vidite, ja sam vaš jezik naučio slušajući Tatjanu kako svakodnevno priča sa svojim roditeljima i prijateljima na bosanskom  – govori nam Marcin kroz smijeh.

I pored svega, Tatjana ističe da joj jako nedostaje Bosna i da bi bila spremna vratiti se nazad kada bi imala priliku za posao i siguran život. S ovim je saglasan je i Marcin, koji kaže kako bi sebe vrlo lako mogao zamisliti da živi u Bosni.

– Što da ne, rado bih živio u Bosni. Zemlja je prelijepa, imate odličnu hranu i što je najvažnije, ljudi su topli i srdačni, sve se čini opuštenijim i lakšim nego u Poljskoj. Stoga mi je iskreno žao što država i ekonomija nisu u boljem stanju. A i Banjalučanke su najljepše žene na svijetu, meni je srećom dovoljna jedna – govori nam Marcin.