1petev
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Sport

Nama ne mogu pomoći Guardiola, Klopp i Bielsa zajedno. Nije problem na travnjaku, nisu problem igrači, problem je struktura saveza, problem je stihija koja vlada našim nogometom, problem je izostanak razvojnih strategija i planova

Od izbora u nogometnom savezu Bosne i Hercegovine skandalozniji su, valjda, još samo mostarski lokalni izbori. Izbornik je, nakon doslovnog izrugivanja s nogometnog javnošću Bosne i Hercegovine, kažu vrli rukovodioci NFS BiH, izabran jednoglasno. Makar je jedan član odbora bio suzdržan. Izbori su se, dakako, baš kao i oni mostarski, odvijali daleko od očiju javnosti. Na koncu je kao igrokaz za medije, forme radi, upriličena sjednica kako bi se toj istoj javnosti objavilo kako je novi izbornik Bosne i Hercegovine prvi stranac u kratkoj povijesti naše reprezentacije. Riječ je o stručnjaku za kojeg se ne može reći da je imao potporu javnosti. Nakon mjeseci mučenja i ruganja javnosti u lice, odbornici nogometnog saveza su u isto to lice pljunuli i pokazali koliko mare za potporu novinara, navijača i simpatizera bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije. Bugarski stručnjak, Ivajlo Petev, tu je najmanje kriv. 

ZAKULISNO A JASNO

Nije se naša javnost dovoljno bunila što anonimca Begića na čelu krovne nogometne kuće u BiH mijenja rođak Milorada Dodika kojeg za funkciju preporuča to što je, naime, nogometni poduzetnik. Petev je u životu barem vidio i šutnuo loptu, radio kao trener s nekim velikim igračima i vodio klub iz negdašnje jugoslavenske velike četvorke, zagrebački Dinamo. 

Za Vicu Zeljkovića je interesantno to što je dio Dodikovog klana, član jedne od obitelji koja Bosnu i Hercegovinu pretvara u feudalnu prćiju nalik kakvom pustinjskom emiratu gdje su na čelu svih organizacija članovi vladajuće obitelji. Isto tako, za Ivajla Peteva je interesantno to što je štićenik dugogodišnjeg nezvaničnog šefa Dinama i hrvatskog nogometa, trenutačno u bijegu od hrvatskog pravosuđa, Zdravka Mamića. 

Malo što je toliko zakulisno a kristalno jasno kao činjenica da je Zdravko Mamić počeo polako, valjda da mu ne bude dosadno i da ne ispadne iz forme, mešetariti i u baruštini BH nogometa. Čini se kako je Ivajlo Petev pao s neba na klupu naše reprezentacije ali to je daleko od istine. Mamić je puno iskusniji i lukaviji od svih naših nogometnih šibicara pa je sačekao smjenu vlasti u nogometnom savezu, a vjerojatno puno ranije utvrdio pazar s ljudima za koje je znao da preuzimaju glavne uloge u savezu. O tome je mnogo toga znao i Elvedin Begić koji je na odlasku ipak htio pokupiti nešto simpatija javnosti praveći se lud i inzistirajući da izborničku funkciju preuzme Sergej Barbarez. 

Kad mi se u lice rugaju oni koji bi nam trebali podnositi odgovornost mogu barem pustiti mašti na volju dokle mi se hoće. Tako se, nagađam, a sve ovo, da bude jasno, nagađam, ali mi se čini vrlo logično,  odigralo dramatično preuzimanje moći u našem nogometu od strane hercegovačko – zagrebačkog i banjolučkog lobija. Sarajevski je ovaj put izgubio bitku, a najviše je u cijeloj priči, kao i obično, izgubio naš nogomet. Navijačima je udarena klempa. Legende su strovaljene u blato a BH nogomet i dalje ostaje zrcalni odraz stanja u kojemu se nalazi kompletna Bosna i Hercegovina. 

U cijeloj ovoj priči jadno je i to što se u tekstu o novom izborniku moramo baviti gomilom nesposobnjakovića koji godinama uništavaju ionako izmrcvareni BH nogomet, a zarad vlastitog ćara i u ime politike koja za cilj ima cijelu Bosnu i Hercegovinu pretvoriti u feudalni posjed kojemu su silni parlamenti i pravosuđe samo krinka i ništa drugo. Skupa je to krinka i ponajviše košta nas a njima služi tek kako bi zavarali umorne međunarodne forume koji su nas odavno siti. 

Mnogi će reći kako Zdravko Mamić ne mora nužno biti loša siva eminencija jer da treba pogledati  uspjehe hrvatskog nogometa. Istinabog, Mamić je bio uspješan nogometni trgovac, uspio je veliki broj igrača plasirati u velike klubove, stvoriti i respektabilnu nogometnu školu ali dok je on osobno bio prisutan u Hrvatskoj uspjesi su izostajali. Naime, reprezentacija Hrvatske, koja raspolaže iznimnom igračkom kvalitetom, napravila je uspjeh tek kada je Mamić napustio granice zemlje. Isto tako, Dinamo je dočekao mitsko europsko proljeće tek kada je Mamić izgubio određene poluge upravljanja klubom i kad je ozbiljnim ljudima dozvoljen ozbiljan rad s igračkim potencijalom kojeg Dinamo ima već skoro dva desetljeća ali respektabilne europske rezultate postiže tek kada je samozvani tvorac hrvatskog nogometnog čuda zbrisao u Bosnu i Hercegovinu. 

SIMBOL PETEV

Da se razumijemo nemam ništa protiv inozemnog trenera na klupi reprezentacije. U eri globaliziranog nogometa koji je postao puka industrija zabave odavno je potpuno normalno da reprezentaciju neke zemlje vodi strani stručnjak pa i da za nju nastupaju naturalizirani igrači. Ono što me smeta jeste način na koji je Petev došao do izborničke pozicije. Smeta me i to što je bjelodano da ni nova upravljačka struktura ne preuzima naš nogomet kako bi stvorila funkcionalan sustav koji će nakon dugog i napornog rada i mnogih razočaranja ponekad obradovati navijače rezultatima. 

A Petev je, eto, sada svojevrsni simbol, personifikacija činjenice da će našim nogometom i dalje vladati nestručnost i javašluk. Već je najavljeno da ćemo dobiti VAR sustav ali ne i nove terene ili trening kampove za odgoj mladih nogometaša i trenera. Ime novog izbornika je samo dio te potpuno naopake priče. To što ima jedva dva mjeseca da upozna i pripremi momčad i što je, poput kakvog očajnika, pristao da ga se stavi u tu poziciju od početka pokazuje da od novog izbornika možemo očekivati možda i čuda ali ne i karakter. 

Prilično pomno pratim regionalni nogomet i znam da je u eri Ivajla Peteva Dinamo igrao najbezidejniji nogomet u posljednjih dvadesetak godina. To je rezultiralo time da je Rijeka, vođena strogim vojničkim stilom Matjaža Keka, po prvi put u povijesti uzela naslov prvaka. Bilo je to potpuno zasluženo ali ne uzeti titulu prvaka Hrvatske s Dinamom je, recimo, kao ne uzeti titulu prvaka Bugarske s Ludogoretsom. To je Petevu prethodno uspijevalo, ali, eto, s Dinamom mu to nije pošlo za rukom. Pragmatični Slovenac i ozbiljno organizirana Rijeka bili su mu prejaki takmac. 

Koliko je karakteran naš novi izbornik dovoljno nam govori i najava ljudi iz našeg saveza kako će mu upravo oni izabrati stručni stožer. Dakle, čovjek nije čak ni inzistirao na svojemu timu suradnika, ako ga uopće ima. Pomalo mi je žao što sipam drvlje i kamenje na čovjeka koji je u cijeloj ovoj priči običan pijun, ali pijun je jer je sam to sebi dopustio i nisam siguran da je svjestan kakva će ga otrovna atmosfera dočekati. Ja mu želim svaki uspjeh jer bih htio da naša reprezentacija uspije ali sam siguran da je puno zluradih ljudi kojima će, evo kao i meni, on poslužiti tek kao čovjek preko čijih leđa ćemo prosvjedovati protiv ustroja i rada nogometnog saveza. 

KO JE MOGAO BITI SELEKTOR

Iskreno, mislim da još nije vrijeme za Sergeja Barbareza na klupi. Kolika god legenda bio smatram da bi Barbarez ipak trebao steći kakvo takvo trenersko iskustvo prije nego preuzme reprezentaciju. Njega sam priželjkivao tek možda kao čovjeka koji bi iznutra razdrmao truli sustav i možda pokrenuo postavljanje stvari na njihovo mjesto. Vjerujem da se tome nadao i dio navijača koji je zdušno navijao za Barbareza na klupi reprezentacije.

Mišljenja sam kako su Amar Osim ili Husref Musemić svojim radom zaslužili dobiti šansu. Smatram i da je Vinko Marinović čovjek koji bi trebao kad-tad dobiti šansu. Ne znam zašto se nije pričalo s Adnanom Čustovićem i Slavenom Musom koji su odradili, ako ništa drugo, sjajan skauting tijekom kratke Bajevićeve ere i doveli u krug reprezentativaca neke igrače za koje ranije jedva da smo čuli a imaju veliki potencijal. Da su u reprezentaciju doveli tek Anela Ahmethodžića i Sinišu Saničanina bila bi to velika stvar. Ali to je neka druga priča. Jasno je da od sada razni menadžerski, pardon, lobiji nogometnih poduzetnika vode brigu o reprezentativnom rosteru. Jer, koliko realno Petev može poznavati naše igrače? Pogotovo u situaciji kada traje smjena generacija, proces bolan i za puno ozbiljnije i veće nogometne nacije. 

Zašto, recimo, kad smo već birali inozemnog stručnjaka nismo pozvali provjereno pragmatičnog stručnjaka poput Slavoljuba Muslina? Smatram da su ljudi poput njega ili Srećka Kataneca oni koji su idealni za profil naše reprezentativne momčadi. 

Žao mi je da se svih ovih godina nitko nije sjetio Čorbe Hadžiabdića a i njemu lagano idu godine i ovo je možda bila posljednja prigoda da se tom ozbiljnom čovjeku i velikom stručnjaku preda kormilo reprezentacije. Ali Čorba i ljudi poput njega jednostavno ne pašu profilu našeg saveza. Uostalom, vratimo se na suštinu. 

Nama ne mogu pomoći Guardiola, Klopp i Bielsa zajedno. Nije problem na travnjaku, nisu problem igrači, problem je struktura saveza, problem je stihija koja vlada našim nogometom, problem je izostanak razvojnih strategija i planova. A sve to mogu stvoriti samo ozbiljni nogometni radnici, nikako s koca i konopca skupljeni nogometni poduzetnici postavljeni na pozicije po političkim linijama. Imamo mi puno mladih stručnjaka, ljudi koji iskreno vole nogomet i pošteno se bave svojim poslom ali za njih osjećam samo žaljenje jer sav njihov trud i rad padaju u vodu zbog nesposobne vrhuške koja im ne želi stvoriti optimalne uvjete za rad i regularno takmičenje. Vrhuška je to koja će im preko nekih veza uvaljati VAR ali neće donijeti novac za travnjake, opremu za omladinske škole, stipendije za učenje i razvoj i sl. Već sam na ovom mjestu to napisao: s VAR – om će se samo bolje vidjeti naša sramota. 

UMIRANJE NADE

Našem nogometu glavu iznad vode drži tek iznimna popularnost. Rukometu – ljubav onih momaka na terenu i izbornika Bilala Šumana. Žensku reprezentaciju čak i nemamo. Nekada respektabilni europski klubovi se bore za goli opstanak. Košarka je odavno na aparatima. Negdašnji klupski prvak Europe jedva da postoji. Zbog tih uvjeta najbolji BH igrači igraju za reprezentacije susjednih zemalja baš kao i Ćamila Mićijević po kojoj je sipano drvlje i kamenje dok neupućeni nisu shvatili da nemamo ženske rukometne reprezentacije a zemlja smo koja je iznjedrila neke od najboljih rukometašica svih vremena. Uostalom, možda ovo nije mjesto da ponovim, ali valja to uvijek imati na umu jer najbolje pokazuje odnos ljudi na vlasti prema ovom narodu i ovoj zemlji – Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine osnovao je austrougarski okupator a do propadanja ga je dovela neovisna i samostalna Bosna i Hercegovina. 

Čini se po tome da nismo sposobni voditi računa sami o sebi. Ili su samo pogrešni ljudi na pogrešnim mjestima? Na žalost i u našim životima. 

Oni kojima na izborima delegiramo dužnost i odgovornost za poslove od javnog značaja svakim nas svojim potezom ponižavaju. A željni smo malo mira i tek malo radosti. Znamo biti i puni nade ali nijemo promatramo kako sve oko nas propada i nestaje zabavljeni pukim preživljavanjem i dovijanjem kako ostati ljudsko biće u kokošinjcu u koji je pretvorena naša zemlja. Ili smo odustali od toga da budemo ljudska bića? To možda dokazuju rezultati izbora. Kako onih lokalnih mostarskih tako i općih pa i ovih nesretnih nogometnih. Glasovi se kao broje javno dok se karte dijele iza zatvorenih vrata. Više od mjesec dana poslije izbora Mostar još nema novog gradonačelnika ali to je ništa kakav rekord drži Federacija BiH s vladom u tehničkom mandatu cijele tri godine. Pojma nema Petev gdje je došao. Možda nije čuo za onu staru da kod nas valja dobro paziti što želiš jer ti se može ostvariti a nakon toga nek’ ti je Bog na pomoći. 

Znate onu o tome kako nada umire posljednja. Po atmosferi u javnosti čini mi se da su pred nama kvalifikacije na koje puno nade ne polažemo ni mi, uvijek naivni navijači. Ako su nas doveli do toga da nam izumire i nada to već znači da su ubili i Boga u nama. Valja kretati od početka. Trebamo se zapitati kolika je tu odgovornost svakog od nas pojedinačno. Ovi što vedre i oblače ipak su od nas delegirani na pozicije na kojima se nalaze. I to s takvom upornošću da se ne trebamo čuditi što misle da uživamo u ponižavanju i zvuku lomljave naših kostiju i zvuku proždiranja našeg vremena, naših života i naše zemlje. 

Znam ja nas, jebo ti nas, rekao bi pjesnik. 

Marko Tomaš / Zurnal.info